Gubici su univerzalna pojava i sastavni su dio našeg života. Razvojne gubitke proživljava svaka osoba, oni su prirodan proces odrastanja, sazrijevanja i starenja. Uključuju stalnu promjenu, a ona uključuje "svakodnevne" gubitke (obitelji, prijatelja, zdravlja…). Gubimo mliječne zube, iz vrtića stasamo za školu pa gubimo neke vrtićke prijatelje, odlazimo na školovanje u druge gradove pa gubimo vršnjake s kojima smo se družili, gubimo i mijenjamo poslove, odlazimo u druge gradove pa gubimo "ekipu", zaljubljujemo se i odljubljujemo pa gubimo partnerske veze, starimo pa gubimo vid, sluh…
Traženje smisla
Gubitke možemo razlikovati prema tome što smo ili koga izgubili, iznenadno, neočekivano ili očekivano, s nekim nasiljem ili bez njega, je li gubitak prepoznat ili skriven. Doživljaj gubitka uvijek je težak i jedan gubitak uvijek uključuje više gubitaka. Na primjer, raskid neke veze znači gubitak partnera, ali i prijatelja (kojeg sam imala u tom partneru), financijskog oslonca (ako smo dijelili troškove), zajedničkih prijatelja, mjesta na koje smo zajedno odlazili…
Može li gubitak biti i dobitak? Iako se to na prvi pogled ne mora činiti, svaki gubitak istovremeno nosi i neku dobit: npr. sada imam više slobode, imam više mjesta u ormaru, mogu stan urediti samo po svojoj želji… Istovrsni gubitak različiti ljudi različito doživljavaju. Reakcija na gubitak uvjetovana je kulturom u kojoj živimo, vrijednostima koje promovira obitelj čiji smo član te nama kao pojedincima, koji smo kultura za sebe.
Emocionalna komponenta gubitka može sadržavati tugu, ljutnju, osjećaj krivice ili samooptuživanje, tjeskobu i strah, osjećaj usamljenosti, napuštenosti, praznine, bespomoćnosti, čežnju za umrlim, osjećaj "slobode", olakšanje… Misaona komponenta može sadržavati šok i nevjericu (da umrlog više nema, ostao sam sam/a), zbunjenost, doživljaj gubitka kontrole nad životom, (stalno) razmišljanje o umrlome, doživljaj da je umrli pored nas, teškoće s koncentracijom, pamćenjem i prisjećanjem, misli i slike o umrlom, priviđanje umrlog (vidno, slušno…), traženje smisla gubitka i smisla života nakon gubitka.
Potraga za krivcem
Tjelesna komponenta može sadržavati prazninu u želucu, stezanje u grudima i grlu, bol i pritisak u grudima, osjetljivost na zvukove, teškoće s disanjem, mišićnu slabost, suha usta, glavobolju, vrtoglavicu, pospanost, umor. Upravo ova komponenta dovodi nas liječniku i čuva od pretjerivanja u procesu žalovanja (neću ići k liječniku jer stalno razmišljam o umrlom, ali hoću ako mi preskače srce, teško dišem i imam stalne glavobolje).
Moguće su teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, povlačenje od ljudi, (neugodni) snovi o pokojniku, pretjerana aktivnost, plakanje, odlazak na mjesta koja nas podsjećaju na umrlog, pomna briga za stvari koje su pripadale umrlome, traženje pravde, krivca (optuživanje sebe i drugih).
Slušanje važnije od govorenja
Okolina kod sebe može zamijetiti iste ili slične reakcije na gubitak. Težak je kontakt s tugujućom osobom. Obično se javlja jaka želja da se tugujućem pomogne, a često ne znamo kako. Prirodni pomagači (članovi obitelji, susjedi, prijatelji, suradnici na poslu) pružaju raznu materijalnu i organizacijsku pomoć, nude informacije, daju emocionalnu podršku. Njihov je broj najveći u trenutku gubitka, dok se protokom perioda žalovanja drastično smanjuje. Često kao pomagači imamo uvjerenja koja nisu djelotvorna: npr. pred tugujućom osobom ne treba spominjati umrlog; ako on spomene umrlog, treba (što brže) promijeniti temu razgovora; treba suzdržavati suze; obilježja postavljena u znak počasti umrlome treba što brže skloniti.
Podrška tugujućem temelji se na potrebama tugujućih ljudi, a ne na našim potrebama. Utoliko, slušanje je mnogo važnije od govorenja. Reakcije tugujućeg ne treba shvaćati osobno (npr. ljutnju). Odgovornost možemo preuzeti za neke stvari, ali ne i za život tugujućeg. Pomoć koju nudimo treba biti praktična i konkretna (odvest ću te gdje treba, skuhati ručak, obaviti nešto umjesto tebe). (Doris Apostolovski, dipl. psihologinja)