Već sam o tome pisao, ali potrebno je očito još jednom to istaći nakon pretposljednjeg dana 61. Pulskog filmskog festivala, u kojemu pod kategorijom Hrvatski program - dugometražni film stoji da je dokumentarno-igrani slovačko-češko-hrvatski film "Baršunasti teroristi" trojice autora i tri priče - Petera Kerekeša, Pavola Pekarcika i Ivana Ostrochovskog - "hrvatski film", u onom smislu nacionalne kinematografije koja se ovdje u Areni (i oko nje) natječe za službene nagrade. Slično je bilo i sa srpskim filmom "Spomenik Majklu Džeksonu", gdje samo poneko iz Hrvatske sudjeluje u njegovoj realizaciji, dok u tu kategoriju spada samo Ištvančićev film "Most na kraju svijeta", gdje je pak srpska i bosanska strana uključena kao manjinska koprodukcija a sve drugo je hrvatsko.
Nema pravih ženskih priča
Uz onaj dojam kako su ovo Dani HRT-a u Puli, svakako je smotra i festival debitanata, njih čak sedam (uz odustalog Livakovića), a tu je i niz drugih autora debitanata, od scenarista, kamermana, do glumaca i tehničara. To svakako treba respektirati i cijeniti, ali i naglasiti da će malo gdje u svijetu jedan debitant dobiti toliko pažnje i gledatelja kao u Puli i ukoliko osvoji publiku u Areni (palac gore) otvaraju mu se mnoga vrata poslije. To najbolje svjedoči Ognjen Sviličić koji se tako preko svog prvijenca "Da mi je biti morski pas" vinuo u orbitu.
Bojim se da njegova supruga Vanja Sviličić, čak i u uz njegovu scenarističku pomoć (muž i žena pa još i autorska sujeta??), neće proći kao suprug svojim "Zagreb Cappuccinom" i da će ostati na HRT-u kao nešto pitkija varijanta među svim ovim tupavim serijama koje gledamo. To će bar malo ublažiti Nela Kocsis (prva glavna uloga na filmu i odlučna?), kao Petra pred rastavom, i Mila Elegović (ni ona se nije baš nešto naigrala na velikom ekranu), kao Kiki u problemima.
Pravih ženskih priča u hrvatskom filmu nedostaje, kao i naše Bridget Jones, iako su je Grlić-Ugrešićka lansirali davno prije kao Šteficu Cvek (1981.), ali čemu se čuditi kada je iz filma skroz ispao i uvijek prisutan seks, također apostrofiran za jedno vrijeme kao sirovi "ću te karam", a i dalje će izgleda ostati tako. Očito je cappuccino u Zagrebu isto ono što bi turska kava bila u Veneciji - pokušaj da se nešto skuha pa što na kraju ispadne. Kada gledamo dvije glumice sat i kvarat, a od toga jedna pet minuta otvara frižider, dok druga isto toliko gleda što ova radi, što očekivati od filma već unaprijed zaključiti da se tu nema što reći.
I nije bilo do kraja; Petra i Kika će se s Pantovčaka spustiti na špicu na piće, usput pokupiti mlado meso iz disca. I, kada očekujemo da će to biti ono klasično preispitivanje mogu li ja to ili će brak dobiti još jednu šansu, Petra ne gubi vrijeme i konačno prve obnažene scene na ekranu (zahvaljujući i smušenom Igoru Kovaču), poslije čega će njen pesimizam prijeći na Kiku (Mila pomalo uči govoriti i udaljava se od glupe plavuše s malih ekrana), od koje smo prije očekivali da legne. No, taj mali sobni zaplet o njenoj "tajni" ostavit će nas ravnodušnim čak i kada promijeni svoju prvobitnu namjeru, pa kolegice konačno mogu u miru ispiti uz bazen svoj cappuccino sa smiješkom o boljoj prošlosti.
Teroristi bez prava glasa
"Baršunaste teroriste" upoznajemo kroz tri lika i tri priče o tome kako su Čehoslovaci u sedamdesetima i osamdesetima pokušavali rušiti komunizam: Stano - dizanjem u zrak bina za prvomajsku paradu, Fedro - pokušajem atentata na predsjednika Husaka i Vladimir - koji je čak četiri puta zatvaran zbog nasrtaja na sistem i Komanče (komuniste), a služili su velike kazne u Lepolodovu (dobra asocijacija na Lepoglavu). I Rovinj je u tome odigrao malu ulogu kako smo rušili komunizam u Čehoslovačkoj, kada Fedro s obitelji dolazi na ljetovanje kako bi im pokazao gdje je čekao stranu pomoć koja se nije pojavila.
Stano i dalje traga za propuštenim i izgubljenim danima u zatvoru kao samac u potrazi za srodnom dušom, Fedro svoja iskustva prenosi na sinove (nikad se ne zna), a Vladimir, također samac, obučava mlade i nezadovoljno kako doći do slobode koja se ne dijeli, preko demokracije koja se osvaja, ujedno ih uči da je pojedinac jedno a vlast nešto drugo. Sve je to simpatično i bez suvišnih naklapanja, dokumentaristički uvjerljivo i igrano dopadljivo. Samo nije hrvatsko, jer za razliku od Čeha i Slovaka koji o tome progovaraju ipak kao o zanesenjacima koji su bar nešto pokušali, zaiskrili, iako nisu upalili vatru (i revolucija '89. će im biti tako baršunasta), kod Hrvata su to i dalje teroristi bez prava glasa, a Komanči retuširana demokracija.
Ne valja se kititi tuđim perjem i jednu baršunastu stvarnost zamijeniti krvavim iskustvom. (Mate ĆURIĆ)