Još jedan HRT-ov film. Debitantsko ostvarenje Filipa Peruzovića "Trebalo bi prošetati psa", s debitantskim scenarističkim nastupom Tomislava Zajca, ali i s još nekoliko debitanata, pravi je TV-film i dobra dramaturška obrada za jedno ljetno kišovito noćno druženje ili malu kućnu terapiju koja kaže da je i drugima jednako loše, pa možda i gore.
Ako uzmemo u obzir do sada prikazano u Puli, k tome i otkazano, a bit će toga još do kraja, onda bi se 61. festival komotno mogao nazvati - Dani HRT u Puli.
Baš zbog toga (i zbog tolikog prinosa hrvatskom filmu) ni prema ovom se filmu nije dobro postupilo. Morao je u Arenu, a ne u kino Valli. Iz dva razloga; kiša je glavna uloga na filmu, pada od prvog do posljednjeg kadra, baš kao što je nebo nad Arenom tmurno, pa bi bilo zanimljivo iz suhog gledališta gledati mokar film, a k tome i glavnu žensku ulogu igra Puljanka Jadranka Đokić. Da je film komoran i težak stoji, ali ako je itko kompetentan da o tome odlučuje onda je to pulska publika koja je s filmom srasla, odgajana i zna itekako cijeniti (kao i kazniti) ono što je dobro, a što loše.
Večerašnja dva filma su konačno dobra, čak štoviše. Dok u hrvatskom prevladava čisti pesimizam dobro natopljen kišom, u srpskom (i hrvatskoj koprodukciji) "Spomenik Majklu Džeksonu" Darka Lungulova ustrajava se na optimizmu. Oba su na neki način posvećena očevima i dramaturški su napravljena bez greške, ali s jasno vidljivim razlikama u pristupu i poetici, u kojoj se ipak vidi ista ona razlika kao i u jeziku. Razumijemo se, ali to su dva različita pravopisa.
Hrvatski film još uvijek robuje onome da glumci moraju nešto govoriti, jer inače ne bi imali što raditi ispred kamere. Franjo Dijak (Janko) već je kod Nole ("Pravo čudo"), potom kod Jurića ("Crnci") pokazao koliko je snažna njegova glumačka mimika (i neiskorištena) i da mu ne trebaju uglavnom isprazne rečenice da pokaže kako je u teškom stanju, da ostavlja usamljenog oca, napuštenog psa i pokušava ponovo osvojiti bivšu djevojku Ivu (Jadranka Đokić).
Mislim da bi ovaj film atmosfere, s kišom kao zvučnom kulisom, tjeskobom s pokrićem, s još manje rečenica bio daleko snažniji.
Dovoljno je samo naglasiti one bitne detalje - otac, dodjela nagrade, briga o psu, bivša cura, kupnja kravate, bolest… pa da se sve zna i da sami ostalo neizrečeno "ispišemo" po vlastitom iskustvu. No, Vlatko Dulić kao otac (prevoditelj) sigurno ovdje nije sporedan, ali mu takva nagrada ne bi smjela izbjeći, dok je Dijak konačno skinuo dilemu kuda idu hrvatski glumci, a Jadranka Đokić ipak još uvijek ne može bez dijaloga, u kojima pliva kao riba u vodi. Dobra strana ovog teškog filma je i njegova neutralna scenografija, univerzalno mjesto zbivanja koje može biti bilo gdje (ovdje ga samo jezik određuje) i gdje pesimizam jede sve oko sebe.
Lungulov je njujorški đak i to se vidi u pristupu, zapravo u cjelovitom autorskom stavu i postupku kako ideju pretvoriti iz nacionalne priče u općeprepoznatljiv problem. On je tu na tragu onoga što je u srpskom filmu bio Dušan Kovačević, a film "Spomenik Majklu Džeksonu" na neki način reciklira ostatke nekadašnjeg jugoslavenskog režima i posljedice koje je u "Maršalu" odavno obradio Vinko Brešan. No, ovo je ipak srpska inačica o kultu spomenika i ličnosti od kojih očekujemo da nam promijene život ili da iza njih stanemo u red do svog zamišljenog postolja.
Brico Marko (Boris Milojević) u nekoj srpskoj palanki bez perspektive gleda kako s postolja nestaje simbol jednog vremena (partizan) i čeka da se spletom novih okolnosti popne netko drugi.
Motiv da vijest s radija o predstojećoj turneji Michaela Jacksona lansira kao svoju ideju o spomeniku na upražnjenom mjestu, sve kako bi ponovo zadobio pažnju bivše supruge Ljubinke (Nataša Tapušković), otvorit će Pandorinu kutiju srpske stvarnosti, političke borbe u sprezi s kriminalom, sve u cilju da jednima bude dobro a drugima još gore.
Bivši major JNA (Dragan Bjelogrlić) će mu u tome pomoći, kao i lokalni prota s kćerkom invalitkinjom (važan humani motiv) kojoj je kralj popa jedina utjeha koja je drži, a na sve načine će to sprječavati lokalni šerif Dragan (Bane Trifunović) i uvijek dežurni protagonisti događanja naroda, čuvari srpstva i čistoće nacije.
Film počinje hitom Nena Belana "Pričaj mi o ljubavi", važan lajtmotiv filma, nastavio se "Ponoćnom svetiljkom" YU grupe kao najavom mračnih momenata koji će stajati na putu onima koji žele nešto promijeniti, a otpisani Romi, bivši majori bez države, radnici na putu za Njemačku repaju iz nužde i nadaju se uz Jacksonove plesne korake.
U potrazi za snovima Predinova parodija ratne ode ("čuje se odjek koraka…") čini se kao nezaustavljiv put u još goru budućnost, koju ni ono malo jugonostalgije o prijetnji Amerikancima s obnovom JNA ne može ublažiti.
Marko je u svom naumu uspio. Spomenik Michaelu je ipak podignut i tako se ukazao kralj popa, ali ubiše Mihajla, zaustaviše razvoj i napredak, upališe opet ponoćnu svjetiljku i otvoriše vrata novim gastarbajterima u Njemačku. S malim Mihajlom u Ljubinkinom trbuhu, očito budućem Micku koji će možda jednom svratiti u napuštenu brijačnicu ispred koje na postolju stoji kip njegovu ocu. Bar to sada tako izgleda. No, u državi i društvu gdje najbolje uspijevaju kipovi i biste novih junaka za kratkotrajnu uporabu teško je to očekivati. Samo je Čista Srbija vječna.
Ta se podudarnost vidi, a to je i ona opća konotacija ovog filma, u iznenadnoj Jacksonovoj smrti taman pred najavljenu turneju, dolasku novih idola na scenu i silasku starih političara s vlasti. Naravno, to vrijedi za sve osim za Srbiju, gdje se stari kadrovi pomlađuju tako što svoju radikalnu ratnu retoriku ublaže samo oštrim potezom britve. Na sreću ne po nečijem vratu, već po neobrijanom licu. Ovu kritiku i sarkazam Lungulov je posvetio ocu, ali i ozbiljno suočio Srbiju s odrazom u ogledalu.
Zanimljivo je i to da je uz niz koproducenata ovog filma, među kojima i Propeler film Borisa T. Matića, Trifunovića i još neke, na špici filma potpisan i Mike Downey, inače član Umjetničkog savjeta Pulskog filmskog festivala, što u ovoj priči nije bez nevinosti, zar ne? (Mate ĆURIĆ)