Pjesma ne pokreće revoluciju, ali pokreće pojedince

Elemental
Elemental

Energičan i umjetnički zreo zagrebački bend Elemental, predvođen autorskim, pjevačkim i MC tandemom Mirelom Priselac Remi i Lukom Tralićem Shotom, večerašnjim će koncertom u šatoru na Portarati otvoriti ovogodišnji program Rocktarata. Bend je svoje djelovanje prije 15 godina započeo kao hip hop trio, da bi se zadnjih deset godina, zamjenjujući "sampliranje" odsviranim glazbenim dionicama, ustalili kao umjetnički respektabilan i koncertno moćan sedmeročlan bend, iza kojeg je bogat opus sa šest studijskih albuma ("Moj njegov i njen svijet", "Tempo Velegrada - Demiurg", "Male Stvari", "Pod pritiskom", "Vertigo" i prošlogodišnji "U redu je"), brojnim hitovima i fanovima. Posljednja tri albuma nagrađena su i Porinom za najbolje albume urbane i klupske glazbe.

Uz Remi i Shota, s kojima smo razgovarali uoči večerašnjeg pulskog nastupa, postav Elementala čine i Erol Zejnilović (gitara), Ivan Vodopijec (bubanj), Davor Zanoški (klavijature), Konrad Lovrenčić (bas), Vida Manestar (prateći vokal).

- Jedno od vaših bitnih obilježja su društveni angažirani tekstovi. Pjevate tako na posljednjem albumu i ovo: "Ja sam radničko dijete i nije me sram; moje jedino blago je ono što znam; znam što je poštenje, ne diram u tvoje; branit ću slabiće i one što se boje". Pored unutarnjeg autorskog impulsa da se baš tako izražavate, vjerujete li da tekstovi mogu utjecati na ljude, a time i na pozitivne promjene u društvu?

- Remi: Mislim da mogu. Možda se ne bih ni hvatala takvih tematika da ne mislim da mogu. Ali isključivo na osobnoj razini. Ne bih rekla da pjesma pokreće revoluciju. Pokreće pojedince, u svakom od nas radi mali pomak koji se onda u većoj slici rezultira nečime. Ili ne... Možda sam ja preveliki utopist. Ali svakako smatram da reagirati treba - ako ne reagiramo na stanje u društvu, nismo ništa drukčiji od starijih generacija koje su propagirale stav "ne talasaj".

- Niste mali bend, iza svog 15 godišnjeg bendovskog djelovanja imate bogat opus, puno kvalitetnih pjesama, fanova, poštovatelja, no, s druge strane, na granici ste prema velikima poput TBF-a, Hladnog piva, Ede Maajke, Jinxa. Je li razlog tome što težite ostati alternativnim, nezavisnim bendom? I kako vi u tom smislu definirate pojam alternativnog?

- Shot: Pa svi ovi nabrojani bendovi su vrlo, vrlo nezavisni. Dapače, danas je pravilo da se velikim bendom postaje samo uz visoku dozu nezavisnosti. To je prvenstveno zato što, da bi se sve dobro napravilo - od komponiranja pjesama do spotova, nastupa i javnih pojavljivanja - bend mora puno toga sam uzeti u svoje ruke. Nema kod nas te neke "glazbene industrije" koja sama stvara velika imena. Mi smo jednostavno ustrajali na svojoj ideji glazbe i to je naša formula kroz ovih 15 godina. Vjerovali smo u to što radimo, sviđalo nam se što bi ispalo, i to nas je držalo i još uvijek nas drži. Vrlo rano smo shvatili da našu glazbu, ako sami ne zapnemo putovati i svirati, nitko neće zarezat. A to jesmo li mi više ili manje alternativni, jesmo li komercijalni i jesmo li urbani - to puštamo drugima da procjenjuju, ako im je već bitno sortirati glazbu u različite ladice.

- Kreirate glazbu koja, kako ističete, prvenstveno vama donosi satisfakciju. Je li u tome suština nezavisnog autora? Rekli ste jednom da više volite ići na koncerte demo i manje poznatih bendova jer nezavisnu scenu držite kolijevkom inovacije i svježih ideja.

- Remi: Ja to obožavam jer volim otkrivati nove izvođače. OK, volim ja pogledati i naše najveće urbane/alternativne zvijezde, kao što su TBF, Jinxi, Urban, Pipsi, ali nekako mi je najzanimljivije u malom klubu s nekim underground bendom. Ne znam zašto je tako, valjda volim tu nepatvorenu energiju. Nezavisna scena nam je sjajna, mnogi ni ne znaju sto se sve talasa ispod površine. Voljela bih kad bi postojalo vise tiskanih i radijskih/TV medija koji bi pružali vise prilika nezavisnoj sceni. Pritom ne mislim samo na muziku, već i na nezavisno kazalište, performere, likovnjake...

- Je li vam draži kreativni istraživački rad u studiju ili ipak energični live nastupi? Svaki put dajete sve od sebe na pozornici. Kazali ste jednom: "Pred 200 ili 2000 ljudi trema je ista, kao i želja da ih ostaviš bez daha".

Shot: Studio i bina su dva slična, ali ipak suprotna svijeta. Kada snimamo pjesme onda smo opsjednuti time kako će ona u konačnici zvučati i spremni smo na svašta samo da iz snimke izvučemo onih ekstra pet posto. A onda te iste pjesme počnu živjeti jedan sasvim novi život kada ih izvodimo na koncertima. Kada počneš disati sa svojim pjesmama uživo, dozvoljavati im da izrastu u nešto sasvim novo, to postane jedna igra koja te drži zabavljenim na svakom slijedećem koncertu. Zato koncerti nikada ne dosade. Evo nas sada već točno deset godina u tempu da nekoliko puta mjesečno putujemo i sviramo i to nam još nije prestalo biti zanimljivo! A i kontakt s publikom je nešto posebno, nešto što zabavlja. Osjetiti kako te iste pjesme nepoznati ljudi doživljavaju; probati ući u njihovu glavu i doživljavati naše pjesme kroz njihove uši. To je sjajno! (Razgovarao Zoran ANGELESKI)

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter