Morosin: Album bez teksta, ali svaka nota govori


Iz svijeta glazbe razgovor s Livijom Morosinom lako sklizne u svijet politike, ali ne onu prizemnu, prljavu, svakodnevnu. Ovom plodnom kantautoru nemirna duha odnos prema glazbi čist je kao i prema politici koju poistovjećuje sa životom samim, zajednicom, društvom. U to se uvjeravamo već na uvodnoj kavi za našeg druženja proteklog vikenda u Motovunu, gdje Livio dovršava novi, zasad neimenovani album koji u izdanju Croatia Recordsa planira objaviti do konca ove godine, vjerojatno već u studenom.

- Oduševila me zadnja ploča Morrisseya. Njega tajno volim od davnih dana, veli i odmah mi pjeva i refren ironične i angažirane pjesme s istoimenog novog albuma Morrisseya objavljenog prije dva mjeseca ("World peace is none of your business"), u kojoj među ostalim pjeva: "Stoga se ne miješaj, bogati moraju profitirati i biti bogatiji; a siromašni moraju ostati siromašni, oh, jadna mala budalo, oh, oh, budalo."

S druge strane, činjenica da u Motovunu, u intimnoj i lijepo uređenoj kućici njegova prijatelja i suradnika, akademskog slikara i ilustratora Danila Dučka, dovršava novi album na kojemu će biti samo instrumentalne pjesme, bez teksta, nimalo ne znači autorsku impotenciju. Aktualno Morosinovo instrumentalno "govorenje" ima itekako društveni, politički motiv.

- Mogao bih pisati, ali kad slušam tekstove današnjih pjesama, ja ne mogu više pisati. Tolike se gluposti govore, toliko se riječi zloporabe, da sam naprosto odlučio da, bar u ovom trenutku, ove godine, ne govorim. U toj masi bedastoća koje svaki dan imamo prilike slušati, najbolje je šutjeti. Možda će to više reći nego da napišem ikakve lijepe ljubavne pjesme. Toliko je loših tekstova, od politike do glazbe, da je bolje ništa ne reći.

Pritom Morosin potvrđuje da mu nije nestala vjera u autorski tekst i njegovu poetsku snagu.

- U ovom trenutku to je možda najautorskije što sam mogao napraviti; ne sudjelovati u toj poplavi neukusa i bedastoća, od politike pa do glazbe. Bolje je šutjeti, ponavlja.

Radikalan je to odmak od svih dosadašnjih njegovih albuma, a nije naodmet u predstavljanju njegove autorske slojevitosti (koja se često previđa zbog dominantnog pogleda ne silno uspješnu suradnju s Alenom Vitasovićem) evocirati i njegovu zbirku poezije iz 1996. "Ko mi rečeš: Da", u čijem je uvodu napisao "Stija bin da hi čitate na glas". Pojašnjavajući nam to proljetos, uoči koncerta u INK-u u povodu 20 godina autorskog djelovanja kazao je:"Svaka riječ, uz smislenost, ima i svoj zvuk kao poruku".

No, nema sumnje da Livio kao svaki autor ima ambiciju da album sutra kao samostalno djelo komunicira s publikom, da ima svoj život.

- Točno. Imam osjećaj da radim ono što je meni drago i pokušavam vidjeti da li će i drugim ljudima biti drago. Nadam se da sam našao taj balans. A budući da sam već u godinama, meni zapravo i nije toliko stalo da ja funkcioniram kao zvijezda ni kao tržište, nego naprosto izražavam vlastite ideje, kakve god da jesu. Kad to uspijem i kad sam sam sa sobom zadovoljan, pretpostavljam da će biti i publika, nastavlja. (Zoran ANGELESKI)

VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter