Ruzinavi brod Marijana Bana sinoć se opet dovezao do pulske luke te publiku na Kaštelu preveo do svih uvala i rtova daleke obale. Taj brod ima već godinama novu posadu koja se zove Diktatori, ali motor je uglavnom dalje onaj iz 1980-ih uz poneku nadogradnju pa se na repertoaru nađu i skladbe stare "samo" pet godina poput "Dok galebovi vrebaju".
Ban je i dalje u formi kao i njegova publika koja je ostarila s njim. Njegov nastup mogao bi se opisati kao koncert ispresijecan odnosno povezan pričama i anegdotama ili pak kao vrlo neformalni stand up povezan i ispresijecan pjesmama. Ban jako voli pričati i to čini između skoro svake pjesme, ali ne gubi se pretjerano u monolozima tako da koncert ima dinamiku. Naravno, kao glavno oružje tu su vječni aduti, hitovi poput „Roze“ i „Tonke“ uz koje se našla čvrsto stisnuta i jedna „Luce“, a i njegov prepoznatljivi glas ga još uvijek jako dobro služi. Kako sam kaže, on voli pjevati o ljubavi, ali ta ljubav ne mora nužno biti sretna pa mu se omaknu cinične „Mrlje“, „Sa' mi je ža'“ ili do granice patetike srcedrapajuća „Di si ti“ kojom pokazuje da ljubav ne mora uvijek biti sretna. I sam je komentirao da piše tužne pjesme kojima doda veseli ritam, što je točno, ali se ne treba uzeti baš zdravo za gotovo. Crne misli na stranu, većina koncerta u dvorištu Povijesnog i pomorskog muzeja prošla je u veselom tonu uz publiku koja je jedva dočekala „Osamdesete“, „Morsku vilu“ ili „14 palmi“ te druge uspješnice.
Govoreći o ljubavi Ban je jednu svoju poznatu pjesmu posvetio Lijepoj našoj i pozvao ljude da što više putuju kako bi se uvjerili koliko nam je domovina lijepa. On je tako puno putovao pa je više puta, a prvi puta još kao mladi jedriličar, došao u Pulu. Preksinoć tako nije štedio hvale na račun ljepote najvećeg istarskog grada.
Kada je došao trenutak za službeni finiš Ban i Diktatori su samo nastavili svirati, ne mičući se s bine, a kada su se konačno maknuli publika ih je glasno dozvala na što su se oni i vratili ali samo da bi publici stihovno-diplomatski objasnili da „pametni ne znaju, a lipi ne shvaćaju da je ovaj lipi koncert doša' svome kraju“. Je, došao je kraju ali je bio i pošteno odrađen.
Puno je vremena prošlu u Banovoj karijeri pa kada pjeva „Ovo nije moje vrijeme“ to ima i drugo, direktnije i aktualnije značenje. No, on i dalje plovi po valovitom moru i kako sam kaže u jednoj pjesmi koju je napisao pod utjecajem alkohola „Dobro nam je, tumbamo se... nizbrdo“. Dobro je dok se on i publika tumbaju, bolje i to nego da stoje na mjestu.