Dr. Esad Bajtal, autor knjige "Sevdalinka - alhemija duše", gost je osmog Festivala bošnjačke kulture koji organizira Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, a večeras se u 19 sati u pulskom Domu hrvatskih branitelja održava predstavljanje njegove knjige.
"Sevdalinka - alhemija duše" je prava enciklopedija sevdalinke u kojoj je na stručan način obrađen taj fenomen. Esad Bajtal je iz Breze, rudarskog kraja iz središnje Bosne. Doktor je filozofije i psihologije, humanist i aktivni borac za ljudska prava, jedan od najvećih prijatelja poznatog Safeta Isovića koji je poznat kao "otac sevdalinke".
Razgovarali o tom glazbenom unikumu bošnjačke kulture i prvo smo htjeli doznati što znači riječ sevdah.
- Sevdah je arapska riječ, a rječnici je pojednostavljeno prevode kao ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos. Tu je i tursko sevda, "ljubav" došlo od arapskog säwda', "crna žuč", jedna od četiri osnovne supstance koje se, po tumačenju stare grčke i arapske medicine, nalaze u ljudskom organizmu. Budući da je neostvarena ljubav uglavnom stanje teške melankolije, dovedena u je vezu s "crnom žuči" koja je proizvodi pa je nazvana baš tako säwda' (crna žuč).
Turci su riječ uzeli od Arapa, a Bosanci joj dali svoje "h", i tako je nastao taj općepoznati pojam sevdah, tradicionalno zaštitni znak zanosne emotivne melopoetske forme, u stručnim književno-muzičkim krugovima planetarno prepoznatljive pod imenom sevdalinka.
- Za sevdalinku se često zna reći da je bosanski blues. Koliko je ta pojednostavljena usporedba točna, a koliko su (što se tekstova tiče) sevdalinka i blues različiti?
- Kraću komparaciju te vrste čitatelji mogu naći u mojoj knjizi. Za tu usporedbu nije toliko bitan tekst - iako ga nije moguće odbaciti - koliko kontekst, onaj ambijent životne ljudske nevolje koji će iznjedriti bosansku sevdalinku na jedan, a blues na drugi način. Najkraće govoreći, i s neizbježnim rizikom tog pojednostavljivanja, za potrebe prigodnog intervjua, u pitanju je melankolija crnih robova – berača pamuka, uznika društvene nepravde tadašnje Amerike, s jedne, i mladih djevojaka, zatočenica bosanskih avlija, koje je islamska običajna moralistika "osudila" na nevoljnu izolaciju i vječnu čežnju, s druge strane.
To socijalno uzništvo koje ispreda svoju pjesmu iz duševnog bola, jeste onaj melopoetski okvir koji omogućava komparativnu paralelu sevdalinke i bluesa, o kojoj me pitate. (Boris VINCEK)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU