Nakon svega, a na novinarskoj projekciji prije izbacivanja iz programa, prikazan je i "Vlog" Bruna Pavića, može se govoriti i o tandemskoj pojavi na hrvatskom filmu; ove godine su to Tomislav Zajc (scenarist) i Filip Peruzović (režiser) - čini mi se i najuspješnije otkriće - Vanja i Ognjen Sviličić, kao i splitski duo Bruno i Anamarija Pavić u filmu "Vlog", te Mlakić i Ištvančić u filmu "Most na kraju svijeta". Iskustvo kaže da to i nije loše, a na to je podsjetio i film Zvonimira Jurića "Kosac", posljednjeg natjecateljskog dana, koji je tražio usporedbu s onim što je Jurić radio u tandemu s Devićem u "Crncima".
Crno-bijela slika
Očito Splićani vole crno-bijelu sliku, a debitant Pavić je opravdao sve ono što se vezuje uz splitsku filmsku školu, pa je "Vlog" (ulog u videoblog) dijelom na tragu onoga što je Čučić ponudio s "Pismom ćaći", pa je već viđeno. Ovdje mislim na ono korištenje videokomunikacije (s ocem), odnosno sam sa sobom kao jedino dobro društvo, a sve sluti i na mogući film. Ovdje je to odnos majke i sina u podstanarskoj sobi, s ocem skitnicom, i besperspektivne današnjice u kojoj su mladi prisiljeni živjeti s roditeljima, bez posla, bez mirovine a k tome rođeni u krivo vrijeme - dobri s ograničenim mogućnostima i licemjerni susjedima.
Krešo (Matija Kačan) upravo je takav jedan dobrica, za kojega bi bilo lakše razumjeti sve okolnosti u koje ga nedaće tjeraju s posla, iz stana na ulicu u beskućništvo - da se zove Pegula. Ovako, malo je cijela socijalna priča iritantna u svojoj potrazi za razumijevanjem teško razumljivog stanja u kojemu se Krešo nalazi. No, ima nas i takvih, pegula, nesnalažljivih, onih koji nakon svega i dalje vjeruju u ljude i dok leže na klupi u parku a to je velika poruka splitske stvarnosti, solidno odrađene i kroz nekoliko uloga (Dara Vukić, kao majka) i Ivan Matijašević (tetak). Uz Filipa Peruzovića svakako se jedini istakao u svom debitantskom iskoraku u dugom metru.
Gubitak povjerenja u ljude
Puno se očekivalo i od Zvonimira Jurića u potpuno samostalnom izdanju "Kosca", filma koji uz Kinoramu Ankice Jurić Tilić (koja je producirala i "Crnce") potpisuje do sada u hrvatskom filmu najveći broj stranih producenata i pomagača, od Toronta do Viba filma Ljubljane i HAVC-a. On je svoju priču smjestio u Slavoniju, Osijek, čiji mentalitet i senzibilitet najbolje poznaje, sve kako bi u jednoj drami atmosfere i napetosti iskušao naše strpljenje o povjerenju. Ono se ovdje sagledava kroz tri priče ili lika, ali mi se čini da je Jurić scenarist odustao u nekim stvarima i prepustio se Juriću režiseru za dobar utisak kod domaće publike.
Naime, poslijeratne okolnosti i gubitak svakog povjerenja u ljude, pojave i rješenja glavni je izazov koji Jurić propituje, a da se nelagoda istovremeno osjeti i na ekranu i u gledalištu. Mirjana (Mirjana Karanović) je u mrkloj slavonskoj noći ostala u kvaru na cesti s autom, pomoć joj pruža traktorist Ivo (Ivo Gregurević) i već je to dovoljno da se osjeti ne baš ugodna situacija. Držeći se njihovih pravih imena, a time i identiteta, Jurić za domaću publiku na ispit provjere stavlja ono međunacionalno, što će teško shvatiti jedan stranac, ali tu je i činjenica da je Ivo bivši zatvorenik zbog silovanja, što će opet izazvati dežurnu savjest prodavača benzina Joze (Igor Kovač), ali i uzbuniti sve ostale zatrovane strahom i nepovjerenjem. (Piše Mate ĆURIĆ)