Češka koča na Jezerskom

Počeo sam otkrivati nove vrijednosti života koje ljudi, kad vide, ne primjećuju
Počeo sam otkrivati nove vrijednosti života koje ljudi, kad vide, ne primjećuju

Slijepi sam planinar i da nisam nedavno upoznao isto tako slijepog ljubitelja prirode i visina vjerojatno se nikada ne bih odlučio pisati o svojim pohodima. On me na to potaknuo i ja sam shvatio da je to dobar način da se vidi i ona ljepša strana hendikepa. U posljednjih 15 godina moja supruga i ja pohodili smo više od trideset planinskih vrhova, a posljednji izlet je bio na Jezerskom.

Spremni za polazak

Naoružavši se informacijama dostupnim na internetu u vezi koće na Jezerskom krenusmo moja supruga i ja put Dežele. Kolovoško jutro, vrlo ugodno, u autu moj dragi ruksak, gojzerice, štapovi, najpotrebnije stvari za tri dana i uz laganu glazbu s radija domogosmo se preko Pazina i Buzeta slovenske granice. Nakon što smo kupili vinjetu u Gračišću nastavili smo putovanje autoputom sve do Kranja gdje smo se smjestili kod naših dugogodišnjih dragih prijatelja. Prisjećajući se zajedničkih ljetovanja i planinarenja uz slovensku večeru: pečenicu, žgance i zelje (za one koji ne znaju pečenica je kobasica, žganci pripravak od heljdinog brašna, a zelje je slatki prženi kupus) uz dobru čašicu i dvije Refoška i za kraj poticu (nešto kao štrudla s orasima) i brinjevac kao digestiv. U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi te stigne vrijeme za spavanje, jer nas sutra čeka vrlo naporan dan sudeći po informacijama koje sam pročitao na internetu. Ujutro smo se probudili uz zvonjavu zvona obližnje crkve te se nakon uobičajenog jutarnjeg rituala spustili na doručak uz nezaobilaznu kavu i krofne koje podsjećaju na one slavne iz Trojana (tko je skijao na Pohorju ih sigurno poznaje).

Spremni za polazak. Udobna odjeća, štapovi, gojzerice i naravno ruksak, koji nam je prijateljica dobro napunila jelom i pićem i koja zbog iznenadnih obveza ne može s nama. Uputili smo se na Jezersko, tridesetak kilometara od Kranja. Nakon pola sata lagane vožnje autom stigli smo na odredište i parkirali pokraj ploče s oznakom Koča na Jezerskom, dve in pol uri. Budući da je bila srijeda parkiralište je bilo poluprazno, jer Slovenci idu v hribe (planine) masovno vikendom kada se može sresti na okupu obitelj u tri generacije, djecu, roditelje, bake i djedove. Obuli smo gojzerice, uzeli štapove, ja uprtio ruksak i krenuli. Ja jesam slijepa osoba, ali taj moj „problem“ nije nikakva prepreka za odlazak u brda. Vjerujte mi, u potpunosti sam siguran u to što govorim, što dokazuje i moje dugogodišnje iskustvo u planinarenju.

Volim skijaški štap

Sve što je potrebno jest ljubav prema brdima, dobra fizička pripremljenost, koncentracija i usredotočenost na pratitelja ili pratiteljicu te dobra odjeća i obuća. Dakle, supruga je krenula prva, a ja 3, 4 koraka iza nje sa skijaškim štapom u desnoj ruci. Volim taj štap jer me podsjeća na sjajne spustove u vrijeme kad sam još vidio i išao na skijanje. Ali ne jadikujem niti plačem za onim vremenima. Ni slučajno. Koliko sam onda uživao u skijanju, još više sada uživam u planinarenju. Vjerujte, ne razlikuje se slika planina kada sam ih gledao od sadašnje kad ih ne vidim, jer se slika stvara u mozgu, a do njega informacije stižu kako očima, tako i ušima, mirisom, opipom. Ali vratimo se mi na Jezersko. Dakle, krenuli smo prema koći, dok hoda supruga udara svojim štapom što je meni vrlo bitno radi orijentacije. Kad stignemo na zemljanu stazu pa se tapkanje štapa ne čuje, ja je zovnem da mi se nekako oglasi. Na početku lagani uspon kroz, najprije, rijetku, zatim sve gušću šumu. Kad idemo na takva pješačenja uvijek na ruci nosim svoj zvučni sat kojim pratim vrijeme hodanja. Znam da će, ako je na ploči pisalo dva i pol sata, nama trebati četiri, ali to uopće nije važno, svejedno imamo dovoljno vremena. Dva smo se sata lagano uspinjali i stigli do jednog uskog prolaza dužine oko tri metra, s jedne se strane uzdizala stijena, a s druge spuštao ponor. To smo pažljivo svladali. Hodajući ispred, supruga me upozoravala na neke uske prolaze koja bi ja potom registrirao štapom. Naime, vertikalne prepreke dosta dobro uočavam, dok me na horizontalne, ako su podignute, upozori supruga, kako ne bih očešao glavu.

Gole stijene i usijeci

Na visini od oko tisuću metara naišli smo na visoravan i na grmove malina te smo se odmah stali njima naslađivati. Hodajući dalje šuma je polako nestala i počelo je pravo uspinjanje, jer su se pojavile gole stijene i usijeci. Te smo usjeke svladavali kao preko nekih velikih polegnutih ljestvama. Točnije, radi se o dva polegnuta balvana, toliko duga da „premoste“ usjek, ili bolje rečeno ponor, paralelno razmaknuta oko metar i pol i poprečno spojena podebljim kolcima između kojih si se mogao „diviti“ predivnoj panorami, kako je rekla moja supruga. Nakon toga se pojavila strma, gola stijena te uska staza koju smo trebali preći držeći se za sajlu. Malo smo ustuknuli, ali kad smo vidjeli dečka od oko osam godina kako bezbrižno hoda, kako reče moja supruga, u pratnji oca i djeda i mi smo se odlučili upustiti u avanturu. Meni se sviđaju te sajle i klinovi jer je to „najsigurnije“ hodanje za nas slijepe. Prvi smo put naišli na njih na Triglavu spuštajući se od doma na sedam triglavskih jezera preko Komarča. Bilo je to jedno od uzbudljivijih mojih planinarenja, no o tome nekom drugom prilikom. I tako preko balvana i uskim stazama uz stijenu tik iznad ponora stigosmo nakon dva sata na cilj pred Koću na Jezerskom. Koča nalik na sve druge po slovenskim brdima: zidano prizemlje, a iznad strmi drveni krov s krovnim prozorima. U većini se tih kuća u prizemlju nalazi zajednička prostorija za druženje s krušnom peći koja zimi pruža divan ugođaj topline, a u potkrovlju su spavaonice. Kako je ljeto i vrijeme je lijepo planinari sjede vani na drvenim klupama uz drvene stolove i ćaskaju. Sjeli smo i mi i dok smo ispijali svoj čaj ja sam uživao u „promatranju“ prirode koju mi je kao i obično supruga detaljno opisivala. Kasnije smo se malo prošetali kako bih osjetio taj prostor. Susreli smo domara, simpatičnog sedamdesetogodišnjaka i upitali ga, znajući da postoje tri prilazne staze, koja je najlakša.

"Najlakša" staza

On nas je upitao kuda smo došli i kada mu je moja supruga pokazala smjer on se nasmijao i rekao da je upravo ta staza najlakša. Supruga i ja smo prokomentirali: ako je ta najlakša kakve su tek one druge, i svi se zajedno nasmijali. Volim porazgovarati s domarima kada mi se ukaže prilika. To su tako simpatični ljudi, često poodmaklih godina, veliki zaljubljenici u prirodu i planine, tako jednostavni i puni života. Doznali smo da su tu kuću izgradili češki vojnici tijekom  prvog svjetskog rata dok su bili zarobljenici austrougarske vojske. Pozdravili smo se i uputili istom stazom natrag. Dakle, ponovili smo ljestve, sajle, ali sada silazno. Polako, uživajući u čistom zraku, susrećući raspoložene planinare uspjeli smo nekako svladali ovu, za nas, „malko“ tešku dionicu i stigli na  visoravan s malinama. Uz laganu šetnju i kratke stanke kako bi moja supruga ubrala poneku ljekovitu biljku, nakon četiri sata spuštanja uz malu teretnu žičaru stigli smo do parkirališta. Pomalo umorni, ali i sretni i bogatiji za još jedno planinarsko iskustvo.

Biografija Feruča Lazarića

Rođen sam prije 62. godine u Puli jako kratkovidan. Završio sam osnovnu školu u mom Svetvinčentu, zatim srednju tehničku (strojarski smjer) u Puli. Bio sam dobar đak usprkos sve većoj kratkovidnosti. Nastavio sam školovanje na brodograđevnom fakultetu u Rijeci kojeg sam ubrzo napustio radi moje velike ljubavi prema glazbi. U to vrijeme sam počeo svirati u bendu solo gitaru. Napustivši fakultet zaposlio sam se u Uljaniku i tako radeći, svirajući po ljetnim terasama došlo je i do braka 1977. Zatim su došla djeca, dvije kćeri. Svake godine smo ljeti kampirali, zimi skijali sve do pretvorbe 1992. godine. Tada sam odlučio zaposliti sebe i svoju obitelj doma u Svetvinčentu. Umorili smo se putovati ja i moja supruga u Pulu, zatim ja na svirku. Kupio sam jednu ruševnu kuću, obnovio ju te u njoj otvorio pizzeriju. Svi vrlo sretni radeći za sebe, ali domalo mi je vid jako oslabio. Više nisam mogao voziti auto, pa sam počeo voziti bicikl, ali tada sam potpuno oslijepio. Nakon malene depresije zbog prijašnjeg punog života, a sada prisiljen biti u kući dobro sam razmotrio situaciju te sam odlučio naviknuti se na novu situaciju. Počeo sam otkrivati nove vrijednosti života koje ljudi, kad vide, ne primjećuju. Među tim novim stvarima otkrio sam ljepotu prirode, zatim planinarenja. Od 2000. godine smo ja i moja supruga počeli pohoditi brda, uglavnom sami, manje s prijateljima. Obišli smo mnoga brda u tih 15 godina, a ja,  iako sam potpuno slijep, nisam se niti okrznuo. Ako vas zanima moja tehnika planinarenja, rado ću vam je poslati jer sam ju opisao. Planine koje smo obišli su; u Hrvatskoj Žbevnicu, Korita, Gomilu, Vojak, Planik, Sj. Velebit, Risnjak, Snježnik, Osoršćicu, Vidovu goru. U Sloveniji više jer ju volim zbog uspomena na skijanja. U početku smo planinarili zimi, po snijegu, posjetivši sve kuće koje su radile cijele godine jer je sezona planinarenja od svibnja do rujna. Evo naših posjeta; Komna, Lubnik, Jošt, Sv. Jakob, Vršič, Erijavčeva koča, Kosijev dom, Tamar na tromeđi, Kališče, Križišče, Kriška gora, Mozirska koča, Stari vrh, Prevala, Rakitovec itd. (Feručo LAZARIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter