Kad su oni krenuli, 15. svibnja 1965. u galižanskoj Zajednici Talijana: Lucio Andreani, Božidar Gregorić, Mirko Cetinski, Claudio Vlacci, Dario Burić i Branko Milošević, kao prva postava Anelida sa samo jednim bubnjem na pozornici, a instrumente su vukli iz Pule, pješice, bičikletama i vlakom odlazili na probe, ja sam imao devet godina i u svom kamenjaru Dalmatinske zagore osim gange i rere nisam čuo nikakvu glazbu. I onda nas je život nakon petnaest lita spojio u Puli, najprije na nekom plesnjaku, mislim u Banjolama, pa prvim bližim druženjima s Bananom (Branko Milošević) u Prvomajskoj 36., pa s Brunom - on gore na Radiju, ja dolje u Glasu - a oba s Renatom i Brankom u Dva ferala; pa se priključio Ptica - a i dica su nam se počela družiti i svirati - Dario onako spor i ćorav uvijek bi odnekuda iznikao, te ona druženja i plesnjaci u Roču… mama mija.
Njihova biografija odavno je postala i naša. Ili, po njima se evo ravnamo gdje smo ono prvi put bili, koga poljubili, s kime zaplesali, tko nam je dao nogu, a tko prvu cigaretu, poželjeli da se baš kao i oni popnemo na pozornicu i budemo pravi frajeri i miljenici žena. Danas su nas neki napustili; najprije je otišao Branko Milošević 2008., onda je lani partija i Dario Burić, mlađi uskaču na upražnjena mjesta, pa i oni odlaze naglo preko noći - ni Alfredo se ne osjeća najbolje, a na basu u najnovijoj, slavljeničkoj postavi je Dragan Racan. Družimo se onako usputno.
Bruno je još gore na Radiju, a Ptica je i gore, i dolje u Glasu, kao i Claudio, više pričamo o penziji i unucima nego o pločama i svirkama. Ma, i tako se to danas zovu "novi projekti" i imamo "nove materijale", ali čim se krene u prisjećanje, krv zaključa u sjedim venama, instrumenti su spremni, traže se ključevi kombija i bi se pošlo bilo gdje…. Pola stoljeća je iza njih, pola stoljeća je ispred onih mojih početnih devet godina i još se ne damo. I još zajedno starimo. Prisjećamo se tekstova iz raznih prigoda, godišnjica, tražim onaj koji sam napisao o nekoj njihovoj velikoj obljetnici, a kad tamo sve neki novi klinci i pisci: Bojan, Paulo, Mladen, Zoran, Nuša, Boris…
Ma, kad je ono bilo, zar prije 40. obljetnice i onog velikog spektakla u Areni? Ne može biti! Možda za 45. i opet u ništa… Prisjećam se onog prvog razgovora s njima bez Banane, kada je ekipa ostala načeta i pred dilemom - nastaviti ili ostaviti se svirke? Ni Dario se nije nešto najbolje osjećao, a zbog njega je valjalo sve ponoviti; kombi nakrcati i iskrcati, tegliti instrumente, voziti i ne spavati, popiti i kad ti se ne pije - a kako ćeš odbiti Tonu jer je dobio unuka, a svirali su mu na svadbi; Bepa ki ženi sina, a na samnju u Žminju je uz Anelide upoznao Marijetu; Giordana koji je uvijek gdje god svirali - samo da malo naviri i da se prisjeti onih vrelih ljetnih… Čehinja i Švabica…
I Dario ode: Uskočio je Alfredo, mlad i neobuzdan i on se nešto naglo povuče i molimo Boga da se opet vrati…Bruno je sve zamišljeniji, Claudio je proša tega i ohoho, a Ptica s onim svojim vječitim osmijehom održava nikad zamrli optimizam najdugovječnijeg benda na ovim prostorima - a i šire, molit ću lijepo. I dok se gore na radiju pripremaju za sutrašnji - zlatni -koncert u INK-u, kažu da ih je samo ljubav i prijateljstvo održalo ovih pola stoljeća. (Mate ĆURIĆ)