Treći dan Festivala stvarno je izazov da se preispitaju neke nelogičnosti koje ozbiljno nagrizaju onu ekskluzivnost i neponovljivu neizvjesnost koja se iz Pule širila hrvatskom kinematografijom. I ne samo hrvatskom, naravno, gotovo kao nakon nogometnih srazova kada su očekivanja velika a rezultat je ča je.
Krenimo od filma "Šegrt Hlapić" Silvija Petranovića, koji je bio na programu trećeg festivalskog dana, a kojega smo već vidjeli u hrvatskim kinima, pa i publika u Puli kada je proljetos film istovremeno krenuo u prikazivanje u svim digitalnim kinima. Dakle, o filmu smo već sve napisali, a sveukupan je dojam bio ispod očekivanja.
Svinjarija
Naravno, kada je riječ o možda jednom od najizglednijih hrvatskih kulturnih brendova, koji još nismo i očito ne znamo iskoristiti. Snimljen i prikazan u trenutku kada obilježavamo stoljeće od nastanka remek-djela hrvatske književnosti "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" Ivane Brlić-Mažuranić, mogli smo na velikom ekranu vidjeti kako bi to vizualno trebalo izgledati kada se ožive junaci mnogih hrvatskih djetinjstava.
Silvije Petranović, najblaže rečeno - što tada zapisah i nemam ni nakon odmaka išta dodati - a uzimajući u obzir važnost djela i namjere te osjetljive dječje naravi, promašio je naša nadanja.
Pitam se zbog toga bi li isti utisak bio da se film u Puli premijerno pojavio s ostalima (neprikazanima) u konkurenciji za nagrade ili bi bio ipak nešto povoljniji, s obzirom na razinu filmova kojima ne manjka šlampavosti. Iako Petranović ima ozbiljnih redateljskih propusta, manjka emocionalne napetosti, potrebne dječje opuštenosti i mašte, pa se sve doimlje kao puko prepričavanje a ne vizualna iluzija, upravo bi mu sve te činjenice prevagnule u korist. Ovako se ponovilo isto ono što i s Brešanovim "kondomima" - poharao kinopubliku i osvojio rekorde, ali u Puli ostao bez nagrada. Dalmoši bi rekli - "izdušija je".
Naravno, želim istaći ono što je moj kolega na jednom mjestu prebrojao - da je ove godine Festival spao na četiri filma iz kuhinje HAVC-a, da je Žbanić svoj "Otok ljubavi" preusmjerila radije u Locarno nego u Pulu, da su dva koprodukcijska "naša", da je čak pet nezavisnih, a da je usprkos svih propisa, pravila, prijava, tiskanja u katalozima, popratnim materijalima i najavama u zadnji čas otkazan film "Svinjari" debitanta Ivana Livakovića. Kako sve to nazvati nego - svinjarija.
Majka i maćeha
Još jednom se treba javno zapitati može li (i smije li) Pulski filmski festival, kojemu se stalno tepa da je najveća nacionalna filmska smotra, biti nekima majka, a drugima maćeha, ili rezervna varijanta. Ako nije premijerno, onda je informativno, pa i u kategorijama kada je riječ o nagradama ili mjestu prikazivanja - može u Puli, ne može u Arenu. Na producentu je da odluči i odvaže koliko dobiva, a koliko gubi.
Mladi Livaković se pokazao kao novi talent, film je dobio potporu HAVC-a i HRT-a, što nije prošlo bez zajedljivih komentara o sjeni majke Nade, a kada se sve trebalo pokazati na djelu - otkaz.
Može li se otkazati nešto što se moralo prijaviti do 1. svibnja, pa neka je još mjesec dana dobre volje da se sve složi, još je mjesec i pol do početka Festivala u čijem je "posjedu" prijavljen film i nema više iznenađenja. Pula ima šest desetljeća iskustva s tim stvarima i takvo što ne bi se smjelo događati na smotri onoga što smo novoga snimili i u što smo novac potrošili.
Ako je po onome da je i loša reklama dobra reklama, mladom debitantu kojemu će tek u Areni publika okrenuti palac u pravom smjeru preporučam da se ne igra s njenim strpljenjem, koje i tako mnogi na razne načine (rasporedom programa i otvaranjima) iskušavaju.
Upravo zbog toga je i glas Siniše Juričića ("Kokoška") da je apsurdno uvrstiti hrvatski kratki igrani film u konkurenciju za nagrade, a ne prikazati ga u Areni prije dugometražnog, samo ono na što godinama ukazujem i čega je u povijesti Pulskog filmskog festivala već bilo. Kratki igrani otvorio je mnoga vrata svjetskih festivala dugometražnom filmu, moraju li se upakirati kao omnibusi, poput dobre dosjetke Borisa T. Matića, koji je mnoge današnje autore tako uveo u Arenu, ili prikazati one koji dolaze prije onih koji su se već izborili.
A suveniri?
Ova situacija me podsjeća na onu zgodu iz "Šegrta Hlapića" kada se Hlapić (Mile Biljanović) i Majstor Mudronja (Goran Navojec) vrate sa sajma u grad s Gitom (Ena Lulić) i zajedno s majstoricom (Hristina Popović) te otkriju da je to davno izgubljena Marica. Vrhunac koji bi morao izazvati potoke suza, susret koji ne može ostaviti nikoga ravnodušnim, nažalost na istoj je ritmičkoj razini kao svi ostali kadrovi, bez uspona i padova, naprosto bez odjeka. Ipak, ponovit ću - da nema izuzetne kamere i majstora atmosfere Mirka Pivčevića, scenografije Ive Hušnjaka i glazbe Anite Andreis, koja nažalost ne prati uvijek prave trenutke, bojim se da bismo mogli govoriti o potpunom promašaju oživljavanja junaka hrvatskog Olivera Twista na filmu.
Ovaj britanski junak nastao je četrdesetak godina prije, a na Kaštelu smo u Dickensovoj biografiji (Fiennes) vidjeli kako se pristupa tom socijalnom romanu i liku, pa i kako je prošao susret Dickensa i Andersona na jednom druženju u Londonu, a naša I.B.M. kao "hrvatski Andersen" još čeka svoju biografiju i pravi filmski iskorak s Gitom i Hlapićem. Ne treba zanemariti ni maštu koju je ona tako lijepo isplela oko crvenih čizmica (gdje su suveniri?). (Mate ĆURIĆ)