Koliko imamo dobrih ljudi toliko će nam svima biti bolje

Slavko Štimac je u kinu Valli predstavio svoj novi film redatelja "Ime:  Dobrica, prezime: nepoznato" (D. Memedović)
Slavko Štimac je u kinu Valli predstavio svoj novi film redatelja "Ime: Dobrica, prezime: nepoznato" (D. Memedović)

"Vuk samotnjak", "Ko to tamo peva", "Salaš u Malom Ritu", "Vlak u snijegu" neki su od filmova po kojima pamtimo Slavka Štimca. Ovaj glumac jedno je od 
najprepoznatljivijih lica jugoslavenske i srpske kinematografije, bio je takav i ostao pa će ga i danas bez problema prepoznati konobar u, recimo, pulskom restoranu i zamoliti za autogram.
 
Upravo je u Pulu Štimac došao prije desetak dana kako bi u kinu Valli predstavio novi film redatelja Srđe Penezića "Ime: Dobrica, prezime: nepoznato" u kojem Štimac tumači naslovnu ulogu, a potpisan je i kao producent i suradnik na scenariju te je čak i zapjevao za vrijeme odjavne špice. S "Dobricom" je otpočela revija filma u sklopu devetog Festivala srpske kulture u Istri.
 
Priča počinje jedne noći, pred zoru kada stariji bračni par nalazi bebu ostavljenu na prozoru pekare. Novopečeni mama i tata usvajaju klinca kojem daju ime Dobrica, no stvari ne idu kako su očekivali. Sustav ih proglašava otmičarima, a Dobricu šalje u sirotište. To je tek početak Dobričinih nevolja. Dobrica, u skladu sa 
svojim imenom u svemu vidi dobro, čak i kada završi u zatvorskoj samici ili biva prevaren. Vječiti optimist i dobroćudna duša, na kraju priče doživljava da mu se sva dobra djela vrate jednakom mjerom u ovoj modernoj bajci sa sretnim krajem. No, ono što je posebno zanimljivo je to da Štimac u filmu tumači Dobricu i to kroz cijeli život, od rane mladosti za što su poslužili kadrovi iz Štimčevih starih filmova.
 
A Štimac je "dobrica", takav djeluje i kada se s njim razgovara, nasmiješen i skroman. Govoreći o filmu dan kasnije pred novinarima u Srpskom kulturnom centru priznat će da ga oblije znoj kada se pojavi u Puli jer mu navru slike iz ranog djetinjstva koje je vezano i uz pulski filmski festival. Priznaje i da voli atmosferu u Puli i čitavoj Istri, ali nije na odmet reći kako je ta ljubav obostrana.
 
- Na kraju filma glumačka ekipa se predstavi, a vi kažete "Ja sam Slavko Štimac i glumim Dobricu od rane mladosti do današnjih dana". Čini mi se da niste mislili samo na film?
 
- Mnogi su to tako shvatili. Svi smo smišljali što ćemo reći, odnosno ja nisam izmišljao, samo mi je tako došlo. Zaista nisam na to mislio, nego sam doslovno mislio na to da se pojavljujem u filmu, pošto smo koristili materijale iz mojih prvih filmova, od najranijeg djetinjstva do današnjih dana. Tako da je tu taj raspon od skoro 40 godina kroz koje pratimo jedan lik, a isti je glumac u pitanju. Koliko znamo, nitko to nikad nije napravio pa ispada kao kuriozitet. Eto, na to sam mislio. A mnogi su me pitali "Stalno igraš dobre likove, pozitivce, ima li to veze s tim?". Ne, definitivno ne.
 
Ne postoji crno i bijelo
 
- Je li vam itko ikad ponudio da igrate negativca?
 
- Pa bilo je i likova koji nisu bili izraziti pozitivci. Niti na filmu nemate puno likova koji su potpuno negativni. Ustvari su najbolji likovi oni koji su kao i u životu, nitko nije potpuno negativan niti potpuno pozitivan, svi imamo neke svoje mane i vrline pa tako treba i na to gledati, ne postoji crno-bijelo. Najveći problem je kada se 
nešto tako radi. Recimo, u televizijskoj seriji "Salaš u Malom Ritu" koja je mnogo puta reprizirana, dogodilo se prvi put da okupatori, Švabe, nisu predstavljeni kao potpuni negativci. Tu imamo jednog vojnika Wehrmachta koji je dobar i koji se druži s tim klincima, ide na pecanje i što ja znam? On je jednostavno vojnik koji je 
regrutiran i bačen na front, pokojni Slobodan Perović igra folksdojčera koji primi Milana, protagonistu serije. Znači, nije crno-bijelo. Onaj negativac, policajac Šicer je vrlo inteligentan?
 
- Njega glumi Miodrag Radovanović koji je i vaš "otac" u "Dobrici".
 
- Tako je, a Renata Ulmanski koja se pojavljuje u "Dobrici" (i glumi ženu koja Dobricu pronađe i usvoji ga) u "Salašu" je glumila moju majku. Ali želim reći da u toj seriji nisu predstavljeni kao "ružni, prljavi, zli". Ne postoje dobri i loši momci, tako je i s tim ulogama. Često mi govore "Nikako da te vidimo da igraš nekog negativca". Kada pripremaju neki projekt vjerojatno pomisle "E, čekaj, za ovo bi mi Slavko odgovarao" i tako. Nije to unaprijed smišljeno u smislu da sam određen kao čovjek koji igra samo pozitivce.
 
Ali čini mi se da je uloga u "Dobrici" pisana s vama u mislima?
 
- Jest, Vesna Golubović, redatelj Srđa i ja smo poput obitelji. Prvo, veliki smo prijatelji, Vesna je moja supruga i svi troje smo producenti. Vesna je radila i 
scenografiju i crteže i ilustracije, što bi se reklo art director. Jest da je podnaslov "Bajka za odrasle", ali u suštini to nije toliko bajka. Jednostavno, valjda u brzini življenja i u današnjem vremenu, u brzini, komunikacije su se skoro potpuno izgubile i to su najvrednije stvari koje postoje a vrlo su jednostavne. Znači, 
imati malo dobre volje prema svim ljudima, gledati što su prioriteti a prioriteti jesu ljudska dobrota. Koliko imamo dobrih ljudi toliko će nam svima biti bolje.
 
Distanca prema politici
 
- Najbolja scena mi je kada Dobrica izlazi iz zatvora pa ga ulovi novinarka koja traži da kaže nešto loše o "starom sistemu", a on se može sjetiti samo dobrih pa spominje njene reportaže o "herojima rada" što ona pokušava zaboraviti.
 
- Ako gledate današnje vrijeme, s pojavom parlamentarizma i višestranačja u novom društvu, s prestankom komunizma, jako puno ljudi se predstavljalo kao disidenti, kako su bili proganjani u prošlom režimu itd., a svi vrlo dobro znamo da to nije istina. Oni koji su stvarno bili proganjani, ti nisu s tim trgovali niti su to spominjali, ali svi su najednom imali velike probleme s prethodnim režimom. Ne kažem da nisu, naravno, ali svi su odjednom s istim žarom kao i kada su bili perjanice u onom režimu i dobro živjeli, tako su i danas s jednakim žarom na nekoj drugoj strani, u svakom slučaju postali su, što se kaže, karijeristi. To je u filmu bilo malo ironično, mali podsmijeh na sve.
 
U vezi s tim nisam mogao ne primijetiti da u filmu glumi Branislav Lečić, inače bivši ministar kulture te Sergej Trifunović koji je na proteklim predsjedničkim izborima u Srbiji podržao Sašu Jankovića i prekinuo predstavu kako bi podržao prosvjede protiv Vučića.
 
- To nema nikakve veze s tim. Mi se znamo od mladih, mladih dana. S Lečićem sam prvi film radio prije 40 godina, to je bio "Specijalno vaspitanje", njegov prvi film tako da to nema veze s tim. Sergej je fenomenalan glumac, te je njegovo građansko pravo da podrži nekog, ali on sam nikakve političke funkcije nikada nije imao, on je jednostavno takvog duha - temperamentan je i jako iskren, nema kod njega kalkulacija.
 
- Jeste li se vi našli u situaciji da je netko tražio od vas da na silu kažete nešto loše o prošlom sistemu, kao Dobrica u filmu?
 
- Privatno me nitko nije vrbovao ni za kakav politički angažman. Valjda jer me ljudi poznaju i znaju da imam veliku distancu prema politici, "političarenju" i jednostavno me nitko ne dira po tom pitanju. Ne traže me da se izjašnjavam. Imam svoj osobni životni stav, ali kako mogu znati koja politička opcija podržava to što ja mislim? Svi znamo da je politika veoma nezgodna stvar, da će političari učiniti sve da pridobiju koji glas više i da budu izabrani na funkciju, to je kao neka ovisnost od fotelje. 
 
Dobra kulturna suradnja 
 
- Što sada radite, u čemu ćemo vas idućem gledati?
- Ima nekakvih planova ali mislim da vam je jasno da je teško unaprijed govoriti o nečemu dok stvari nisu sigurne. Takva su vremena danas. Ovisimo o dosta stvari, 
kao što vjerojatno znate.
 
- Da, ali vi ste ipak poznato ime.
- Nema to veze. To u našim krajevima nije puno bitno.
 
- U "Dobrici" smo imali prilike vidjeti i neke nove glumačke snage poput odlične Hane Selimović.
- Fenomenalna je, divna glumica koja sve što radi, radi dobro.
 
- No, u Srbiji ima još odličnih glumaca?
- Ima i u Hrvatskoj. Mislim da je kulturna suradnja između Hrvatske i Srbije sada veća nego što je bila. Čini mi se. I sve je veća, što je potpuno normalno i prirodno i mislim da će biti još i veća.
 
- Mislite u odnosu na osamdesete ili na devedesete?
- Mislim u odnosu na devedesete i poslije 2000. također. Sve je veća suradnja, zajednički se dosta radi na filmu i u kazalištu. Mislim da to ide, iako spoticanja ima stalno.
 
- Vječiti optimist, znači?
Pa naravno, nego kako!
 
(Razgovarao Mladen RADIĆ)
 
 

Podijeli: Facebook Twiter