Da netko ne bi pomislio da imam nešto protiv HRT-a zbog opetovanog prizivanja i "privilegiranja" da otvaraju Festival svojim filmovima i da im pola ekipe radi na i oko filma, evo dobrog primjera da samo ukažem na taj apsurd gdje se dešava da jedna velika tema, velik film i to u totalnoj produkciji HRT-a (i Stanislava Babića), bez kojega mnogo toga u hrvatskoj kinematografiji ne bi ni bilo, "Broj 55" Kristijana Milića ne otvori 61. Pulu pred gotovo cijelim državnim vrhom, uključujući i Sabor, Županiju, Ministarstvo i prepunu Arenu, k tome i petnaest dana pred državni praznik Dan domovinske zahvalnosti, a otvara se nekom smušenom limunadom u kojoj HRT nije bez nevinosti.
Odgovor da je za to nadležan organizator i domaćin koji ga je predvidio dan nakon što svi odu smiješan je (pa ne mogu odlučiti ni da se presica o početku Festivala održi u Puli a ne u Zagrebu), a još bi tragičinije bilo da se nedajbože htjelo izbjeći da se netko ne bi osjećao nelagodno gledajući film po istinitom događaju iz Domovinskog rata o pokolju 20 mladića u Kusonjama kraj Pakraca s početka rujna '91. Zamislite da se netko tako poigrao s "Kozarom" Veljka Bulajića '62. (Zlatna Arena), snimljenu 17 godina nakon završetaka onog rata, a bilo je i ranije filmova na tu temu koji su i danas preživjeli vrijeme, a evo nakon skoro 20 godina od Oluje '95. još nema pravog filma iz ovog rata, a kad se pojavi pravi biser još se snebivaju otvoriti ili ne s njim Festival?
Ovdje treba dodati da je rat započeo u Pakracu još 3. ožujka '91., a nakon pokolja u rujnu iste godine te kada su dugo nakon toga pronađena i iskopana tijela mladića, na komemoraciji njima u čast HRT je snimao polaganje vijenca na ploču i kuću koja to svjedoči, ispod je netko od balvanaša bio postavio minu koja je usmrtila nekoliko prisutnih!! Kako sam tada kao reporter Glasa Istre izvještavao s tog ratnog područja, mnoge od dvadesetorice stradalih, sve godište šezdeset i neko, gledao sam kako odrastaju, s ostalima se na bjelovarskom Korzu i mimoilazio, a sudbina je evo htjela da umjesto mene u džip uđe jedan naoružan mladić da bi pohitao s ostalima u pomoć opkoljenim kolegama, te da nakon toliko godina analiziram jednu priču i kroz sve prethodne konotacije. Nadam se ne i bez profesionalnog odmaka.
Naravno, ovi stvarni i dokumentarni momenti morali bi se naći u dodatku filmu za prikazivanje na malom i velikom ekranu, pogotovo ako se krene u nastavak zamišljenog serijala o sličnim epizodama iz stvaranja hrvatske samostalnosti, kako najavljuju. No, o propustima neka odluče gledatelji (birači), a da se ne umanji nevjerojatan utisak i doseg kojega je Milić s ekipom odradio, a HRT s idejom, logistikom, podrškom nadmašio sva svoja očekivanja (nije im prvi put kao i s hrvatskim kraljevima), zanatski u hrvatskom filmu rijetko viđeno, pogotovo ratne scene, efekti i dostojanstvo svega pred spomenikom hrabrosti dvadesetorice poginulih Bjelovarčana, treba svakako još jednom skinuti Miliću kapu kao nenadmašnom režiseru akcije i majstoru dramaturškog naboja u interijeru.
Film ne čine samo dosjetke i ideja, on je spoj svega, a ponajviše svih segmenata bez kojih ne bi bilo one početne rečenice: Kamera kreni! U "Broju 55" se to najbolje vidjelo kako funkcionira; od scenarističke zamisli Ivana Pavličića koja se držala samog događa, okruženja i pogibije bez suvišnih komentara, čudesne kamere Mirka Pivčevića s onom prepoznatljivom hladnom plavom bojom noći, moćne scenografije Damira Gabelice, nevjerojatno funkcionalne glazbe Andrije Milića, ali i Repalustovih i Mršićevih specijalnih i vizualnih efekata, do zahtjevne montaže Veljka Segarića i kaskaderskog tima.
Kristijan Milić je u svom omnibusu "24 sata" (2002.), baš u Puli, najavio svoj dolazak, potvrdio se s najviše osvojenih Zlatnih Arena (osam) u "Živima i mrtvima" (2007.), također ratnom (međunarodnom) tematikom, a sada je u ozbiljnoj konkurenciji ova igra brojeva. Glumci na čelu s Goranom Bogdanom, Alanom Katićem, Markom Cindrićem, Draženom Mikulićem, Marinkom Prgom, Janom Kerekešom, Alenom Liverićem, Slavenom Knezovićem i ostalima očito su imali na umu da utjelovljuju ne toliko rat sam koliko tragediju svojih vršnjaka koji su među prvim velikim žrtvama Domovinskog rata.
Odradili su to dostojanstveno i bez one glumačke samoljubljivosti i dopadljivosti, čak su se neki podredili ekipi do te mjere da budu i neprepoznatljivi ispod savršene maske Ane Bulajić Črček. Dokumentarna istinitost jest važna u ovoj priči, ali nije presudna za slobodnu autorsku i filmsku interpretaciju. Da su bar Zenge onda imale svu ovu opremu koja je na filmu pokazana, tko zna što bi se sve desilo i dali bi popis s kraja filma sa slikama i podacima o stradalima bio baš takav? (Mate ĆURIĆ)