Kladim se da se i oni najvjerniji fanovi spisateljice Erike L. James, iliti Erike Leonard, odnosno rođene Mitchell, ne sjećaju kako završava knjiga-film "Pedeset nijansi sive", a što bi bio kao važan uvod u nastavak novih zgoda Anastasie Steele (Dakota Johnson) i Christiana Greyja (Janiea Dornana) u nastavku ove limunade s dodatkom glamura u "Pedeset nijansi mračnije". U svakom slučaju to čak i nije važno, jer stvarno ovdje ne govorimo o filmu koji nešto mijenja, širi granice slobode u ljubavi i seksu, odnosu muškarce i žene, više je riječ o još jednom lijepo upakiranom proizvodu za Valentinovo (tada je krenuo u sva kina) kojega prati snažna reklama i vjerna ženska publika. Da ne bude zabune, ovdje se ne podcjenjuje ženska publika, pogotovo ne zbog toga jer je autorica ovog knjižnog hita također žena koja je roman pisala za žene i iz ženskog kuta gledanja ili maštanja.
Problematični muškarci
No, čemu onda James Foley u ulozi režisera, koji se inače dokazao akcijom i društvenim zapletima sudnica i pojedinaca na kojima se lome zakoni, kao u "Komori", 1996., pogotovo u "Glengarry Glen Ross" iz 1992. ili još ranije u filmu "Iz bliza", 1986. pa do "Savršenog stranca", 2007. tehno-trilera s Halle Berry i Bruceom Willisom, a ne neka režiserka koja bi cijelu ovu temu najbolje objasnila iz tog kuta. Naime, poznato je da su žene slabe na problematične muškarce, a to neki objašnjavaju time da se na taj način u njima budi majčinski osjećaj da pomognu i da se žrtvuje. I onda mangupi igraju na tu kartu, što je i u nastavku osnova da se podgriju strasti Ane i Chrisa, nakon što se ona uplašila njegovih nijansi iz crvene sobe. Mlada robinja užitka nikako da nam se uklopi u ovo hedonističko vrijeme 21. stoljeća u kojemu je sve dostupno, sve na izbor, ništa prikriveno, a opet sve nekako nedostupno.
Ako je to, a sumnjam, Foleyjeva ideja da nas voza kroz priču i glavu napunjenu očekivanjima nečega mračnijeg i od naših pokvarenih misli, gdje je akcija? I ovdje smo čekali točno pola sata do prvog mlakog poljupca, a onaj mračni predmet želje, ili tu i tamo nešto kao seks, začinjeno je s toliko prozirnosti i u trajanju trideset i sedam sekundi da i nije vrijedno spomena. No, ako je suditi po rasprodanom kinu Valli, prepunom žena i s desetak muškaraca kao ukras, ne bih se usudio sve to nazvati večer za dokone, pa ću riskirati da budem još jedan problematičan muškarac i roba sa greškom pa da zadobijem naklonost iste te publike. U mračnijem izdanju ovog nastavka glazba je osjetljivo bolja, mlada Dakota je opuštenija, kao da zna što neće, a nije sigurna hoće li ono što inače ne bi, dok je Jamie samo zavidno isklesan u dvorani i izgubljen u svijetu mladosti (Anastasie) i učiteljice-timariteljice gđe. Robinson, iliti Elene koju igra Kim Basinger.
Držim da njena pojava u ovom nastavku nije slučajna, jer su svi valjda uvidjeli da od "Pedeset nijansi sive" nema koristi, a još manje akcije koja bi poput istinske gđe. Robinsom u "Diplomcu", ili Kubrickove "Lolite", pa i "Emanuelle", Bertoluccijeva "Tanga u Parizu", sve do Lyneovog "Devet i pol tjedana" s Basinger i Mickeyjem Rourkom, rušile ograde i osvajale nove slobode. Elena, zločesta mamina kolegica koja je iskoristila malog Christiana i uvela ga u svijet strasti, više je psihološka priča s posljedicama zlostavljanja, ali ovdje – bar za sada – nije riječ o tome, iako Basinger asocira da bi nešto moglo biti, već kako Ana osvaja mladog i bogatog poslovnjaka koji nakon ranijeg iskustva s njenim neiskustvom ima novu (poslovnu) ponudu iz koje se može izroditi i nešto više.
U "Zgodnoj ženi" Garryja Marshalla, iz 1990. s Julijom Roberts i Richardom Gereom, gotovo je slična matrica, samo što nas tamo svrbi kako će jedan mladi i uspješan bogataš progutati lijepu, ali i pak eskort damu, da ne kažem prostitutku, i onda kleknuti i onako sladunjavo ju zaprositi?
Otuđena stvarnost
Mislim da su ova knjiga i dva njena filmska iščitavanja svojevrstan odraz generacije otuđene stvarnosti koja živi u virtualnom svijetu mobilnih veza i izgubljenih iluzija, pa je sva nada u tom povratku bajci, u kojoj Ivica i Marica brode između zle vještice, opake maćehe, oštrog vretena i straha da je sve bolje od dugogodišnjeg sna i nade hoće li itko svratiti i poljupcem probuditi zaspalu ljepoticu. Kažu statistike da su najveći potrošači stimulativnih sredstava tipa viagra ne stariji muškarci, što bi bilo za očekivati jer se o tome stoljećima maštalo, već mladi dečki u naponu snage i moći. Kvaka je u tome da ih je potrošačko društvo u kojemu moraš biti uspješan, bogat, lijep, mlad, zavodljiv na neki način uškopilo. Jer, niti su bogati, već su bez posla s izgledom da će prije steći starosne uvjete za mirovinom nego za poslom, još manju su uspješni, a curu ili gđu. Ronison ne mogu izvesti niti na balkon, a kamoli na večeru - s molbom da im za uspomenu skinu gaćice - pa preostaje samo tableta za ostaviti duži dojam.
Zamislite istu ovu priču u kojoj je Christian na zavodu za zapošljavanje, ili radi za minimalac koji mu gazda još i duguje za pet mjeseci, a Anastasia neka radi kao i sada u nakladničkoj kući kao lektorica, koja je u dilemi prepustit se šefu uredniku kao jedna u nizu, ili nakon posla ravno doma u mali stančić pred TV i po stoti put vrtjeti "Dnevnik Bridget Jones" (a i on je već stigao do trećeg nastavka)? Pa tko bi to gledao, reći ćete? Mene ovdje još samo zanima zašto uvijek u sličnim pričama, pisali ih žene ili muškarci, mora biti da je On taj uspješni bogataš, a Ona predmet želje ili mašte. Zar nema nekog drugog ključa za razbiti ovu šifru, koju je već '70-tih ponudio Bertolucci s Brandom i Schneidericom – bez imena, bez biografije, bez pitanja, bez odgovora…. Samo sirova strast. Ne čini li vam se i ovo nekako poznati filmski naslov?
Nakon mračnih nijansi samo jedno vam je jasno – zašto kod gledatelja tako gledljivo prolaze turske plačljive sapunice i naše domaće makovnjače s neuzoranih ravnica. Popularne su samo zato što su – popularne. (Mate ĆURIĆ)