"Što je slikovnica značila u vašem djetinjstvu?" pitanje je kojim je Ana Đokić, voditeljica Međunarodnog festivala slikovnica koji se od utorka do petka održava u Pazinu, postavila na početku okruglog stola o položaju pisaca, ilustratora i slikovnica. Od ovog osnovno pitanja rasprava je međutim krenula dosta široko, obuhvativši možda i više tema nego što se očekivalo.
Postavljenom pitanju prva se odazvala Neptun Rouzegar iz Irana, najprije pojasnivši da je tiskanje knjiga prilično nova "industrija" u Iranu, pa su generacije odrastale uglavnom slušajući priče od svojih roditelja, a to su uglavnom bile mitske priče o povijesnim ličnostima i o životinjama. Kad su se u Iranu počele tiskati slikovnice, bile su skupe i nije ih si svaka obitelj mogla priuštiti, pa se usmena predaja održala i do tehnološkog doba, no slikovnice su se napokon raširile, i prevedene i one domaćih autora, pa su djeca željna čitanja naprosto čitala sve. Prevoditelj Ebtehaj Navaey i prevoditeljica Azra Abadžić Navaey dopunili su to podatkom da se domaće slikovnice u Iranu također temelje na pričama iz starije književne baštine, koje se jezično i ilustratorski prilagođavaju djeci određenog uzrasta.
O primjerenosti pristupa različitim temama
Gost festivala iz Tajvana, ilustrator Mingsheng Pi, koji je inače rođen i odrastao u Koreji, iznio je zanimljivo iskustvo upoznavanja sa svojim prvim slikovnicama dok još nije znao čitati, a kad je svladao kinesko pismo ispostavilo se da izvorna priča i priča koju bi on na osnovu slika razvio u svojoj glavi nisu bile podudarne. Korejske i tajvanske slikovnice bile su također okrenute tradicionalnim temama, i pričom i ilustracijom, ali su djecu zanimale i strane slikovnice koje su pogotovo bojom i crtežom bile otvorenije.
Razgovor se zatim preselio na područje ozbiljnosti tema kojima se bave slikovnice za djecu, pri čemu je Jasminka Petrović iz Srbije naglasila da djeca zaslužuju znati sve i da se nijedna tema, sve do smrti i seksa, ne bi smjela smatrati neprijatnom i nepoželjnom. Navodna zaštita djece izbjegavanjem nepoćudnih tema je zapravo magareća usluga djeci, i važno je s djecom razgovarati o svemu, naglasila je Jasminka Petrović.
U izdavačkoj politici prema slikovnicama se međutim u različitim zemljama ipak pazi na primjerenost pristupa različitim temama u književnosti i slikovnicama za djecu. Tako je Simone Veentra iz Njemačke ispričala kako je nakladnik njenog kriminalističkog romana za djecu negodovao zbog scene u kojoj dijete na biciklu po mraku slijedi lopova, i podsjetio je da: "dijete mora imati kacigu dok vozio bicikl, i upaljeno svjetlo ako je mrak, a uostalom u to doba djeca nemaju što raditi van kuće". Jasminka Petrović doživjela je i zabranu promocije jedne svoje knjige u jednoj školi, jer je ravnateljica, iako je knjigu povalila, procijenila da djeca o tako slobodnim sadržajima ne bi smjela slušati u školi, a i hrvatskog pisca Zorana Pongrašića zamalo su sudski proganjali zbog "pornografije u književnosti za mlade" jer je u jednoj priči napisao da je "djed baku uštipnuo za guzu", ali je tužba na sreću odbačena.
Mladi i nepoznati se ne objavljuju
Sudionici rasprave su se nakon još nekoliko replika složili da su za najmlađe čitateljske generacije javne knjižnice mjesta mnogo veće slobode nego škole, štoviše, čule su se i ocjene da je "škola okovana institucija dok je knjižnica slobodna". Međutim, na tematsku otvorenost slikovnica i knjiga za djecu utječu i komercijali apetiti nakladnika: što je nakladnik veći, to će više paziti da knjige i slikovnice koje objavljuje budu "čednije", dok će manji izdavači davati više sadržajne slobode svojim autorima, ali će zato doseg njihovih izdanja zbog ograničene distribucije biti skromniji.
Započeta rasprava o tome što je dobra slikovnica nije daleko odmakla jer su neki od govornika, poput primjerice Aleksandre Nine Knežević iz Bosne i Hercegovine, upozorili da zbog teške ekonomske situacije izdavačka scena slikovnica gotovo i ne postoji, a pogotovo su, složili su se i drugi sudionici rasprave, takvim stanjem ugroženi novi mladi autori, koje bez obzira na njihove talente nitko ne želi objavljivati jer su mladi i nepoznati.
Iako se, također je iskustvo sudionika rasprave, od pisanja i ilustriranja slikovnica ne može živjeti, Simone Veenstra iznijela je da se u Njemačkoj primjerice može živjeti od pisanja, ali samo uz svestrani angažman, ako se uz slikovnice piše i književnost za odrasle, i uz to ako se još piše za novine, televiziju, kompjuterske igrice, i slično. Javne knjižnice mogu biti potpora autorima utoliko što se, odnedavno i u Hrvatskoj, autorima plaća državna naknada po broju iznajmljivanja njihovih knjiga; honoriranje nastupa autora u knjižnicama bi također trebalo biti redovita praksa iako to ovisi isključivo o osobnom svjetonazoru knjižničara; a kako se slikovnice brzo habaju i otpisuju pa se zbog traženosti naručuju novi primjerci, već postoje slikovnice čiji se očuvani primjerci ne mogu nabaviti nigdje.
Zaključujući okrugli stol, Ana Đokić je naglasila: "Na književnim susretima poput ovog najvažniji je dijalog, da jedni druge čujemo, a knjiga je tek sredstvo za međusobnu komunikaciju".
Književna druženja i radionice
Međunarodni festival slikovnica nastavljen je sa po nekoliko književnih druženja autora s mladom publikom te kreativnim radionicama svakoga dana, sve do danas, u petak, kada će, da podsjetimo, svi koji to žele moći dobiti neku od slikovnica izloženih u 14 pazinskih dućana na potezu od Spomen doma do LG Galerije, ako to u tim dućanima zatraže između 17 i 19.30 sati. (Davor ŠIŠOVIĆ)