Slavka Pavić: Svi sebe drugačije vidimo

"Dolazi novi grad" (Zagreb, 1960.)
"Dolazi novi grad" (Zagreb, 1960.)

"Idemo u Pulu, nešto mi treperi, nešto mi podiže misli, dobre misli", prepričava nam velika hrvatska fotografkinja Slavka Pavić svoje osjećaje uoči dolaska na pulsku izložbu njenih fotografija, svježe otvorenu retrospektivnu izložbu "Fotografije" u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu.

U pravu je autorica izložbe Iva Prosoli kad ističe da je Slavka Pavić, prije svih definicija, osoba iskrene radosti, ljudske topline, slobodnog duha, otvorena i puna pažnje prema svijetu, svjesna neponovljivosti trenutka, kojeg treba (ili ne treba) fotografski zabilježiti, spremna uočiti najsitnije nijanse i detalje koje svijet čine vrjednijim gledanja.

I to je razlog zbog kojeg 90-godišnja Slavka Pavić danas pripada antologiji hrvatske umjetnosti, a ne samo zato što je za 65-godišnjeg stvaralaštva predstavnica subjektivne fotografije, formalno inovativna, otvorena eksperimentu i propitivanju likovnih mogućnosti i tehničkih zakonitosti medija, i čije značenjski višeslojne fotografije uvijek u pozadini imaju priču, nerijetko uz duhoviti komentar.

Povjesničar umjetnosti Želimir Koščević svojedobno je pišući o Slavki Pavić posebno naglasio da se "pravo čudo krije u nevidljivoj komponenti analogne fotografije, gdje je pored optike, mehanike i kemije u proces stvaranja analogne slike ugrađena alkemija i nikada ne bi trebalo smetnuti s uma kako ta okultna vještina caruje univerzumom umjetnosti, pa tako i fotografije".

Poletom i životnom radošću bio je prožet i naš razgovor tik nakon otvaranja izložbe u utorak. Svoju vitalnost, kaže ona, duguje upravo fotografiji koja ju tjera na neprekidno kretanje.

- Što ste ili koga zadnje fotografirali?

- Radim neke portrete. Smijem li vas zamoliti da vas portretiram?

- Da, svakako.

- Nitko me nije nikada odbio. Uvijek su ljudi bili toliko susretljivi, toliko su mi pomogli. I mene ohrabrili.

- Što je važno kada portretirate osobu?

- Cijelo lice, koje nešto zrači. Čovjek ostavlja dojam i potiče da zapamtite tog čovjeka, to lice… Pritom sam poštivala svaku ličnost, prema svakom čovjeku kojeg sam portretirala ili bih htjela portretirati. Jer ljudi drugačije sebe zamišljaju, i ja.

- Zamišljaju se boljima?

- (Smijeh). Svi se drugačije vidimo, drugačije se zamišljamo. Portret 'hvata' tu osobnost. Svaki čovjek u sebi nosi nešto pozitivno, nešto dobro, neke pozitivne karakteristike. Pa bože dragi, koliko je portreta kod Tiziana. Pa konačno, Henrik VIII. oženio se preko portreta (smijeh).

- Neovisno što je dominantna urbani prizor ili priroda, uvijek je na fotografijama prisutan čovjek, pa i u jedva vidljivom detalju kao na fotografiji "Krovovi iz 1958. godine"

- Da, na neki je način uvijek prisutan. Ali uvijek ima osjećaj da ne bih nekoga povrijedila, pa onda ne idem direktno na krupni plan. Ali negdje ga smjestim. Pa to je čovjek koji oplemenjuje ovaj prostor, koji tu živi.

- Govorim to jer mnogi današnji fotografi idu na golu estetiku, a zaborave na ljude?

- Ništa ne zamjeram. Ne znate u što će se tko izroditi… taj fotografski sustav (smijeh).

- Prve ste fotografije 1951. napravili u svojoj 24. godini. Vaš je pokojni suprug istaknuti fotograf Milan Pavić?

- Da, on me je uveo u fotografiju. Znate što vam želi reći: ja gledam oko sebe. Svima kažem: gledajte oko sebe, nosite fotoaparat i sigurno ćete nešto naći što će vas zainteresirati; vidjet ćete cijelu kompoziciju, samo je treba stavit u okvir.

- Crno-bijela fotografija?

- Volim crno bijelu fotografiju; ona je meni nešto posebno. Uvijek ima neku čistinu, a kolor fotografija je natrpana, puna, puna, već je sve gotovo. Meni je dosta crno-bijelo, baš mi je lijepo, a netko može i iza tog zamišljati boju.

- Je li bilo između Vas i supruga pozitivnog nadmetanja?

- Ne, nije bilo nikakvog nadmetanja. Vrlo ležerno smo… Recimo, dođemo u Opatiju i gledam ja, malo se odvojim, gledam dvije-tri kućice; vičem: "Milane, Milane, dođi vidi što je ovo". On kaže: "Dobro", a ja mu velim: "To je moj motiv" (smijeh). I snimim to. Bila je to 1968. To je ostala scenografija sa snimanja filma o Isadori Duncan na opatijskoj Slatini (fotografija na naslovnici kataloga op. a.).

- Na Vašim fotografijama iščitava se slična poetika kao i u opusu Toše Dabca, u tom dokumentiranju urbanog Zagreba.

- Da. Pa ova fotografija 'Portret mladića" (portret brata iz 1951. op. a.). Ja to snimim, Međunarodni je salon, Tošo je bio član žirija, a Milan nikad nije htio ništa… Tošo je insistirao da pošaljem na izložbu. I stvarno, moja fotografija 30x40 u Umjetničkom paviljonu.

- To je bila Vaša prva izložena fotografija?

- Da. Nekad je potrebno napraviti duži korak za fotografiju. Ponekad se, pak, zna dogoditi da vidite motiv, sve krasno, a odjednom se sve raspline. Od toga više ni traga. Ostane u memoriji, u tvom oku, ali nema, možeš samo pričati.

- Analogna fotografija?

- To je meni alkemija. Ostali su mi analogni aparati od muža. No, analogno ili digitalno i nije toliko bitno. Bitno da je užitak… i dobitak.

- U kakvom ste odnosu s digitalnom fotografijom?

- U dobrom, kao sa svime (smijeh).

- Mnogi nisu prežalili njen dolazak i zatim prevlast.

- Znate što, svako vrijeme ima neke svoje osobine. I razvija se u vremenu i prostoru; mi svi, i cijelo društvo. I sad da ja budem zapreka i kažem "ne". Ma molim vas.

- Koliko fotografije napravljene prije 40-50 godina, poput Vaših fotografija cesta, iako možda na prvu banalne, dobivaju protokom vremena na vrijednosti?

- Znate što, svako od nas gleda oko sebe. I jedan dan pogledam: 'Gle koji je ovo semafor, pa što je ovo; gle kako je nadsvođena cesta'. Mene je to stvarno iznenadilo. Pa znakovi 'smiješ ovdje, ne smiješ ondje', pa sam i to slikala. To me je dotaklo, da ne kažem pogodilo. Odjedanput neke zabrane. Naučiš se na hodanje, na nesputani odnos, i onda ti kažu 'ovdje može, tamo ne'.

- Puno je prirode na Vašim fotografijama.

- Mi smo mi mali, a priroda nepobjediva. (Zoran ANGELESKI)


Podijeli: Facebook Twiter