Ima jedna konstanta u cijeloj aferi "Seuso" od prvog dana kada je osvanula na stranicama domaćih medija još krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a to je da se u medijima pojavljivala uvijek i u pravilu kada su politika i vlast htjele velike probleme pomesti pod mali tepih. Pogotovo se to odnosilo na one skrivene faktore koji su iz sjene vukli konce da bi i tako zamagljen slučaj o porijeklu, iznošenju, prodaji i vlasništvu ovog neprocjenjivog antičkog srebrnog blaga, ili kako je to jednom rekao prof. John Wilkes "blaga kakvog nema", učinili još maglovitijim.
Naime, od prvog napisa o tome u kratkoj vijesti u londonskom The Independentu prenesenom u Slobodnoj Dalmaciji, nastavljenom u Glasu Istre, pozivajući se na izvore FBI-ja i Interpola koji blago smještaju na sjeverni Jadran "između Pule i Rovinja", pojavljuju se razni konteksti i uloge oko njegovog odnošenja i preprodaje. Jer srebro ponuđeno na dražbi u Sotheby'su nije imalo "vlasnički list". Glas Istre je prvi locirao Barbarigu i objavio podatke da su iskopavanja bila početkom 70-ih, da je u diplomatskoj pošti izneseno iz Jugoslavije, očito uz saznanje KOS-a i obavještajnih službi, kako su tvrdili i londonski izvori, jer se uz cijelu priču - baš kao i oko afere "Đureković" - vezuju imena sinova poznatih hrvatskih i jugoslavenskih političara Štroka, Broza i Špiljka.
Uzmemo li u obzir opet činjenicu da je nedavno Njemačkoj izručen Josip Perković, a da je varaždinski sud odlučio da se treba izručiti i njegov šef Zdravko Mustač - oba visoka Udbina šefa - ne treba čuditi što se Seus opet vratio u Hrvatsku koja se o njegovu blagu sudila u Americi, gdje je odlukom suda bilo pohranjeno do 2006. - dok se čvor ne razmrsi - a na kraju se vratilo u Mađarsku koja je otkupila dio za 15 milijuna dolara i prošle subote izložila u svom parlamentu u Budimpešti. Pitanje svih pitanja je: Zašto ga nakon svega nije otkupila Hrvatska za 100 milijuna kuna, što je sitnica u odnosu na svakodnevne nam afere?
Sjene prošlosti i zlatni sinovi
Vraćam se opet na onu maglu koja se neprestano rasteže nad Hrvatskom, a Seuso joj je još jednom samo dobra zavjesa. Slučaj "Đureković" je zapravo slučaj Ina, isti predmet želje i sporenja kako onda kada je Đureković kao jedan od direktora optužen (pa ubijen) da je ukrao naftu, a poslije se otkrilo "da je trebao postati žrtva da bi se prikrile nepodopštine zlatnih partijskih sinova", kako su sve do jučer pisali mediji i izvješćivali oko slučaja "lex Perković".
Seuso, Hrvatska, Mađarska i Ina opet su u prvom planu zbog slučaja "Sanader i Hernadi", mita i osude, vlasništva i prodaje nacionalne kompanije opterećen koječime: hoće li pripasti Rusima, ili će Amerikanci konačno oživiti LNG sistem u kojemu bi Hrvatska bila "crpna stanica" cijele Europe.
Tu dolazimo do prvog ozbiljnog pitanja: Komu je u cilju da se Seuso ne zaboravi - do nove prilike? Tragom tog pitanja su u ovu istu redakciju u prvim danima kada je Glas Istre otvorio ovu temu, zajedno s Vesnom Girardi Jurkić, tadašnjom ravnateljicom Arheološkog muzeja Istre Pula, koja se na krilima te priče vinula i do ministrice kulture i vodila slučaj na sudu u Americi (zajedno s ministrom Milanom Ramljakom, kojega je na čelo Državne komisije imenovao 1992. predsjednik Tuđman) dolazili čelni ljudi hrvatskog Interpola, na čelu s gospodinom Kiurkom, da bismo im ustupili arhivu o predmetu.
Kad smo već kod svih aktera koji se javljaju u cijeloj priči, lako je provjeriti da su to uvijek isti ljudi, od onih s terena koji su svjedočili da su nazočili iskopavanju blaga u Barbarigi, kao u međuvremenu preminuli Puljani Anton Cvek i Ivan Kaurić te još neki čija se imena drže u tajnosti, preko također pokojne Vesne Girardi Jurkić i njene kćeri Kristine Đin, koja se prisjetila u Jutarnjem listu nekih važnih detalja iz obiteljskog albuma koji prate slučaj Seuso, naročito ono što je njena majka činila na tom putu od Barbarige do New Yorka, pa sve do novinara i savjetnika u predsjedničkim dvorima, naročito u ranijem mandatu.
Čudna presuda u New Yorku
Nakon svega i dalje ostaje nedorečena priča o tome gdje je Seusovo blago iskopano. Od prvog dana zanemarivala se činjenica koju je prvi javnosti dao londonski Interpol preko The Independentea da je riječ o nalazu iz Istre i da je izneseno u diplomatskoj pošti tadašnje države, a da je u svemu sudjelovala vojska i njene popratne službe, kako je lord Northampton blago ukupne težine oko 40 kilograma (dio bi se još trebao nalaziti u nekom švicarskom sefu, op.a.) opravdavao kupnjom od lažnog trgovca iz Libanona, nakon što se i ta država uključila u proces povrata, zašto se i Mađarska u danima pada Berlinskog zida ubacila u igru tek nakon što su stručnjaci na čelu s Annom Bennet otkrili na jednom pladnju natpis Pelso, antički naziv za Balaton, te kakve je to čudna presuda u New Yorku sutkinje koja je Hrvatsku odbila kao vlasnika pod objašnjenjem da se miješa u rat u BiH? (Mate ĆURIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU