Propeler Motovuna ratnom filmu "Wakhan"

"Wakhan" Clementa Cogitore - pobjednik 18. Motovunskog filmskog festivala
"Wakhan" Clementa Cogitore - pobjednik 18. Motovunskog filmskog festivala

Francusko-belgijski film "Wakhan" redatelja Clementa Cogitorea pobjednik je ovogodišnjeg Motovunskog filmskog festivala odnosno dobitnik glavne nagrade Propeler Motovuna. Riječ je o ratnom filmu koji prati neobične doživljaje francuske postrojbe u Afganistanu. Žiri glavne nagrade, kojeg su činili hrvatska glumica Tihana Lazović, češki redatelj Petr Lom i slovačka redateljica Mira Fornay, dodijelio je i jedno posebno priznanje, islandskom glumcu Gunnaru Jonssonu za ulogu Fusija u filmu "Djevičanska gora".

Nagrada međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI pripala je španjolskom filmu "Magična djevojka" redatelja Carlosa Vermuta, dok je nagradu "Motovunski kratki" u festivalskoj selekciji kratkih filmova dobila Chintis Lundgren, Estonka s pulskom adresom, za estonsko-hrvatsko-danski animirani film "Život s Hermannom H. Rottom".

Filmska poetika Elija Suleimanija

Nagrade, koje dodijeljene na sinoćnjoj svečanosti u završnici Motovunskog filmskog festivala, obznanjene su na jučerašnjoj poslijepodnevnoj konferenciji za novinare. Posljednji, pak,  "motovunski doručak" odnosno jutarnja tribina za novinare i publiku bila je posvećena počasnom gostu Festivala, palestinskom redatelju Eliji Suleimaniju. U vrlo zanimljivom razgovoru s filmskim kritičarom i teoretičarom Miroljubom Vučkovićem, ovaj je palestinski redatelj s trenutačnom pariškom adresom pripovijedao kako se filmom počeo baviti dosta kasno, štoviše i filmove je počeo gledati tek u svojim kasnim dvadesetim godinama, a prvi je kratki film snimio u svom tadašnjem njujorškom stanu. Dugo je tražio glumca koji mu sliči, budući je priča tog filma dijelom bila i autobiografska, no naposljetku je shvatio da sebe najbolje može odglumiti on sam, iako nije imao nikakvog glumačkog iskustva ni znanja. Prvi njegov redateljski a ujedno i glumački nastup zapeo je za oko Maxu von Sidowu, koji ga je pitao koji su izvori njegova glumačkog stila, a Suleimani mu je odgovorio da je to "izvor koji on nikad ne može imati", naprosto zato jer je za tako odigrati ulogu preduvjet – da nikada ranije nije glumio.

U početku je Suleimani, pripovijedao je na tribini u Motovunu, želio graditi čvrstu filmsku naraciju, no s vremenom je počeo graditi vlastitu filmsku poetiku koja umjesto pružanja informacija postavlja pitanja, a gledatelj sam konstruira moguće odgovore. Nastavak filmske karijere odvodi ga još dalje, prema želji da snima filmove koji će biti maksimalno poetični i meditativni, kroz sliku koja će biti ogoljena od ikakve konceptualne strukture, i kroz zvuk koji se neće koncentrirati samo na glazbu već na cjelovitu zvučnu sliku, sve do cvrkuta točno određenih vrsta ptica.

Globalni aktivizam

Suleimani je izložio svoju zanimljivu umjetničku i životnu filozofiju čija je bit nevjerovanje da film izražava identitet. "Onda to ne bi bila kinematografija, nego etnografija", komentirao je Suleimani, smatrajući svoj aktivizam globalnim i usmjerenim protiv bilo kojeg rasizma. Svoju prognaničku sudbinu smatra nekom vrstom blagodati, jer je tako mogao stjecati iskustva s raznih mjesta u svijetu gdje je kroz ta desetljeća živio, a prema pragmatičkom političkom aktivizmu ima ambivalentan stav: s jedne strane, smeta ga što će mu zamjeriti neodazivanju nekoj peticiji, prosvjedu ili javnoj diskusiji i to protumačiti kao uskraćivanje podrške, a s druge strane smatra da je u konkretnim i hitnim slučajevima potrebno konkretno i hitno djelovati. "Na primjer, ako nekoga zatvore, on nema vremena čekati sedam godina da o njemu snimite film, želite li izboriti njegovo oslobađanje, treba djelovati odmah", rekao je Suleimani.

Ovom osebujnom čovjeku i redatelju u Motovunu su prikazana dva filma: kratki film "Cyber Palestina", ozbiljna parodija o suvremenim biblijskom Josipu i Mariji u ozračju trajnih palestinsko-izraelskih napetosti, te dugometražni igrani film "Božanska intervencija", koja palestinsko-izraelske odnose prikazuje kroz prizmu apsurdnih i humorističnih svakodnevnih detalja.

Turobne teme

Glumica Victoria Mayer iz filma "Veliko finale" i glumac Aled Llyr Thomas iz filma "Bridgend" bili su gosti "Questions'n'answers" sesije u utorak. Riječ je o dva filma turobnih tema: prvi govori o eutanaziji, a drugi o valu samoubojstava mladih u jednom velškom gradiću. Victoriji Mayer je to bilo jedno od prvih većih glumačkih iskustava, a snimanje joj je ostalo u lijepoj uspomeni zbog mnogo zabave i smijeha, a posebno ju se dojmila scena gacanja po blatu, jer joj je u tom trenutku palo na pamet kako je isto to što je tada činila inače branila svojoj djeci. Thomas je pak govorio o svom filmu koji je snimljen po istinitom događaju o kome su mnogo pisali britanski tabloidi, a čak je i dokumentarac o tom nerazjašnjenom valu samoubojstava bio snimljen prije dvije godine. Zašto se u malom velškom gradiću od 2007. do 2012. godine ubilo 80 mladih ljudi ni film "Bridgend" neće dati odgovor, rekao je Thomas, ali gledatelji će moći iz filma izvući neka svoja tumačenja.

Na noćnoj zabavi predzadnjeg festivalskog dana nazvanoj "Noć vjenčanja" pred DJ-em i "matičarem" Mariom Kovačem kostimiranom poput Elvisa, vjenčati se mogao bilo tko i u bilo kojoj kombinaciji. Za tu su prigodu dizajnirane i posebne haljine izrađene od motovunskih festivalskih plakata, predstavljene i na večernjem press-klubu, čija je glavna tema inače bila predstavljanje Kraljevine Danske kao festivalskog partnera. (Davor ŠIŠOVIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter