Ravnateljica Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, Lidija Nikočević, ovogodišnja je dobitnica nagrade "Milovan Gavazzi" koju Hrvatsko etnološko društvo dodjeljuje za iznimna etnološka postignuća u prethodnoj godini. Lidija Nikočević je nagradu dobila za svoju knjigu "Zvončari i njihovi odjeci", za koju se u obrazloženju navodi da se "nedvojbeno radi o dosad najpotpunijoj studiji zvončara i suvremenih pokladnih običaja u Kastavštini.
"Dugotrajnost i iscrpnost autoričina istraživanja reflektira se i u istraživačkoj poziciji te metodama: teorijski pristup uspješno uključuje ne samo dinamiku pokladnih običaja, već i mijene etnoloških, kulturnoantropoloških i humanističkih paradigmi proteklih desetljeća, čime se ostvaruju mnogostrukost i širina interpretacije. Velika je vrijednost knjige i u podrobnom opisu tipova zvončarskih skupina, glavnih karakteristika opreme, zvona, maski i oglavlja, odjeće te rekvizita. Pred nama je mala zvončarska povijest u proteklih stotinjak godina", stoji u objašnjenju.
- Što za vas znači ova nagrada?
- Za mene je to točka na "i" mojih tridesetgodišnjih istraživanja tradicije i običaja u suvremenosti, s naglaskom na zvončare kojima se doista dugo bavim. Jako mi je drago da su kolege iz struke prepoznale moju metodu, koja izuzetnu pažnju posvećuje značaju i funkciji zvončara u današnjici, a ne samo u prošlosti. Tijekom istraživanja željela sam pružiti priliku mojim informatorima i sugovornicima da progovore kroz ovu knjigu, jer oni su ljudi koji baštine taj običaj.
Istovremeno, ja sam se u ovom procesu postavila kao istraživačica, ne samo kao zapisivačica, jer etnolozi nisu samo neutralne spužve koje upijaju istraživane sadržaje, već također manifestiraju stvarnost koju istražuju. U toj knjizi je sadržano trideset godina moga rada, pa i tema moga doktorata. U tom kontekstu, budući da ne radim u nekom znanstvenom institutu nego u muzeju, koji je otvoren za javnost i kojemu je važna interakcija i suradnja sa zajednicom, moram reći da mi je silno važno da se i muzeji prepoznaju kao mjesta gdje se ostvaruju znanstveni radovi.
Danas se sve češće govori o otvaranju muzeja i njihovom "izlasku na tržište", međutim, moramo imati na umu da su nekada upravo muzeji bili središta znanstvenog rada, pa to ne bi trebali prestati biti. To je pogotovo važno ovdje u Istri, jer se temama kojima se bavi naš muzej ne bave stručnjaci na razini sveučilišta.
- Upravo su vaša istraživanja zvončara dovela do toga da se 2009. Ophodi zvončara na Kastavštini uvrste u UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Kakve su posljedice tog međunarodnog priznanja zvončara?
- Bilo je i pozitivnih i negativnih posljedica. Najpozitivnija posljedica je u tome što se drastično promijenilo poimanje zvončara kao fenomena u zajednici. Nekoć su zvončari smatrani marginalnom pojavom, nečim gotovo primitivnim, nečim što nikako ne spada u elitnu kulturu, a ovim priznanjem oni su dobili svoje mjesto i svoje vrednovanje, što samim zvončarima izuzetno mnogo znači.
Istovremeno su mnogi kulturni djelatnici, pa i lokalna administracija na području gdje postoji običaj zvončara, ocijenili da nakon proglašenja UNESCO-ve zaštite sada s time nešto moraju početi raditi, što je izazvalo i neke negativne posljedice, jer se protagonisti tih običaja sada opravdano pitaju kome taj običaj pripada i tko se njime treba baviti. Pojavila se i još jedna opasnost: kad se nešto proglasi kulturnom baštinom, onda se javlja težnja da se to "okameni", da se zamrzne u vremenu, da se ujednači, ali tako onda nestaje, ili se dovodi u pitanje spontanost i fleksibilnost toliko karakteristična za zvončare.
Potiskuje se i prirodno opušteno i humoristično tretiranje tog običaja. Primjerice, bilo je ponegdje slučajeva da su se žene maskirale u zvončare i karikirale to što rade njihovi muževi, a danas neki misle da je takvo što nezamislivo, jer zvončari su sada kulturna baština koju se ne smije karikirati. Ponegdje su stvoreni i konkurentski odnosi među pojedinim zvončarskim grupama, jer su neke od njih počele jače od drugih naglašavati da su sada "kulturna baština".
Ali, pozitivni efekti su važniji, uvrštenje na UNESCO-v popis je ovaj običaj učinilo mnogo vidljivijim, o njemu se naposljetku sada uči i u školama.
- Što novoga sprema Etnografski muzej Istre?
- Ubrzano se radi na novom stalnom postavu, prilagođavamo prijašnji projekt sadašnjim mogućnostima i okolnostima, a nakon već pet-šest godina rada na tome postavljanje bi moglo početi krajem ove godine. I dalje stvaramo programe kojima predmete koje čuvamo u muzeju spajamo s nematerijalnom kulturom i njenim nositeljima, a također ponovno otvaramo muzej za turiste kroz ljetne radionice.
Naša izložba "Filgran - srebrna nit od Kosova do Istre" uskoro će gostovati na Kosovu, nakon što smo objavili katalog istarskih glazbenih instrumenata pripremamo njegovo talijansko i englesko izdanje, a radi se i na katalogu zbirke o unutrašnjem uređenju istarske kuće. Sljedeće godine planiramo objaviti i katalog novog stalnog postava, a kroz razne projekte suradnje nastojimo iskoristiti i europske fondove.
Nagrađene i "Valiže i deštini"
Nagrada "Milovan Gavazzi" Lidiji Nikočević za knjigu "Zvončari i njihovi odjeci" nije prva takva koja je došla u pazinski Etnografski muzej Istre. Za muzejski projekt "Valiže i deštini", o istarskim iseljenicima, 2011. godine su tu nagradu zajedno dobili autori projekta Lidija Nikočević, Tajana Ujčić, Tamara Nikolić Đerić i Mauricio Ferlin. (Davor ŠIŠOVIĆ)