Za novinare se kaže da spadaju među one koji žive najkraće. Za našega kolegu Justa Ivetca se to svakako ne bi moglo reći, ali bi za njega sigurno vrijedila ona posebnost da spada među rijetke kojima je život namijenio poslanje da budu novinari.
I bio je, do posljednjeg trena dok je mogao pisati one svoje dvije legendarne kartice dnevno - i tako cijelog života, punih sedam desetljeća. Zanimljivo je to kod Justa, a o tome je ne mali broj puta pričao nama mladim kolegama uz kavu i dok je još pušio onu svoju lulu, kako se kao klinac sa šesnaest godina zatekao tamo negdje u okolice Like i Korduna u partizanima. Kako je pokazivao talent za crtanje brzo su ga zaposlili kao ilustratora za zidne novine i karikaturista za potrebe prvih tiskovina na oslobođenim teritorijima.
Tako je s karikature brzo "skliznuo" u ono novinarstvo koje ostavlja pisanog traga na papiru, a bome i na prstima od crnila olovnog tiska. Kao rođeni Karojac, zajedno s braćom Drndić, Antom i nedavno preminulim Ljubom, kao osnivačima i prvim urednicima Glasa Istre, gotovo cijeli radni vijek novinara bio mu je vezan za ovu novinu, do umirovljenja 1984., ali i kasnije kao vanjski suradnik svojim putopisima, crticama iz istarske prošlosti, u listu kojega je takorekuć od prvih dana podizao i gradio stranicu po stranicu, od tjednika, pa nakon kraćeg odsustva u Riječkom listu, Borbi, opet se vratio svom Glasu kao dnevniku od 1969. , a bio mu je i glavnim urednikom 1950. godine,
Iako ga je novinarstvo na neki način vezalo za regionalno izdavaštvo, daleko od velikih redakcija, novina i naklada, Just Ivetac spada među rijetke koji su se izdigli iz te provincijalne svakodnevnice, što najbolje pokazuje njegova nadaleko poznata kolumnu u Glasu Istre Tjedni raport iz Trsta koju je pisao od 1970. punih četrnaest godina i bila je svojevrsni hrvatski vodič u tadašnju šoping meku Trst. Za nju je 1975. dobio Zlatno pero, nagradu Društva hrvatskih novinara, koje mu se u samostalnoj Hrvatskoj 1991. odužilo i Nagradom "Otokar Keršovan" za životno djelo, koju je primio u Trogiru u trenutku kada je put od Pule do Splita bio prepriječen "kninskim balvanima" te je tako - kako je istakao prilikom preuzimanja nagrade - na jedinstven način zaokružio svoj novinarski put od rata do rata.
Odlaskom Justa Ivetca utihnula je tastatura, kartice će mirovati, ostat će sjećanje i puno, puno redaka za čitati, što u požutjelim uvezima Glasa Istre, što u desetak knjiga na policama. Za jedan dug i bogat život lijep spomenik novinaru i novinarstvu. (Mate ĆURIĆ)
ČITAJTE VIŠE U TISKANOM IZDANJU