Petak navečer u Galeriji Cvajner bio je rezerviran za slam poeziju, jedan još uvijek ne baš raširen žanr i poetski pristup kojim se sinoć poslužila Aleksandra Mandić. Ona se predstavila autorskim pjesmama u kratkom poetskom programu nazvanom „Antipolitička duhovna misao“, odmah na početku podsjetivši da je jučer prošlo 48 godina od smrti Che Guevare.
Mladu pjesnikinju iz Vinkurana predstavila je Gorka Ostojić Cvajner.
- Pula nisu samo spomenici kulture, najveći potencijal čine ljudi – stari i mladi za koje bih voljela da postignu princip kontinuiteta. Nisam nikad shvatila čemu Pula gradi oko sebe kada je tako bogata prostorima koji zjape prazni. Dajmo šanse mladim ljudima da rade, da blistaju, da pokažu da je Pula duhovni i produhovljen grad, kazala je na početku Ostojić Cvajner koja je Mandić opisala kao „neobičnu osobu“, pjesnikinju koja se predstavlja u teatarsko-standupovskom obliku.
Nastup Aleksandre Mandić jest bio donekle teatarski, ali ne i teatralan. Odlično se nosila sa problemima sa zvukom iz zvučnika koji je konstantno „pucao“ i pucketao što ju nije izbacilo iz takta te je uspješno privela kraju svoj poetski koncept u koji je utkala niz kraćih i dužih pjesama, krećući se kroz prostor galerije, povremeno se direktno obraćajući publici.
U većini nastupa ona je ipak u nekom svom filmu, u njenim pjesmama ima mračnih tonova, cinizma i malodušnosti koji joj služe da se na neki način obračuna s politikom kao takvom u svijetu u kojem „vlada kravata“, u kojem je laž preuzela mjesto istine, a niti poštenje nije na visokoj cijeni da bi onda malo pobjegla od svega toga. „Zašto se bojiš tišine, zar nije lijepo biti sam sa sobom?“, pita se u jednom trenutku da bi malo kasnije konstatirala da je svaki čovjek luđak svoje vrste, zaključivši u idućoj pjesmi da su „dobar i budala nekad bili braća“. Ipak, pred kraj se na velika vrata vraća optimizam prvo kada kaže da „beskrajno znanje nosiš u razumu, logika ti je na poklon dana“ da bi onda objavila kako je život „čaroban, tajanstven“ i zadnju pjesmu posvetila snazi ljubavi.
- Mislim da bi se u gradu puno toga promijenilo kada bismo se jednostavno svi nasmijali nekome nepoznatom, poručila je publici u svojevrsnom epilogu programa, nakon kazivanja stihova. (M. RADIĆ, snimio M. ANGELINI)