Nagradene price: Zlatni dlan

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

Ja kupujem zlato. Da, ja kupujem zlato.

Tog sam proljeca dobio informaciju da je u Kyshu stigao Zlatni dlan, onaj koji sam cekao punih dvadeset godina. Ukrcao sam se na brod, ne razmišljajuci o rulji koja je sigurno vec hodocastila pred ulazom u Kyshu samo da ga vidi. Nakon mjesec dana putovanja napokon sam stigao. Kratko sam se pozdravio s Ayrom, kceri trgovca kod kojeg inace kupujem zlato, i smjestio se u pansion na uglu Pete i Sedme ulice. Kako nitko nije znao gdje ce i kada Zlatni dlan biti izložen, bio sam poprilicno miran i nisam se htio umarati šetnjama po ionako poznatim lokacijama.

Drugi dan svog dolaska odlucio sam iskoristiti za citanje na balkonu sobe. Pogled na križanje dviju ulica zabavljao me kad bih se umorio citajuci. Ipak ja kupujem zlato, ne pišem o njemu da bih se oduševljavao citajuci o njemu. Sve je to stvar posla. Negdje na polovici drugog poglavlja zacuo sam kucanje na vratima. Tko me sad gnjavi kad nitko ne zna da sam ovdje! Osim Ayre. I bila je to Ayra. Devetnaestogodišnja djevojka koju je otac uvodio u posao sa zlatom. Ne, nju nije zanimalo zlato, ali bila je jedino dijete svog oca, koji je nekome morao prepustiti obiteljski posao. Nešto je izustila na engleskom, primila me za desnu ruku i rekla da podem za njom. Nije mi se išlo. Ja kupujem zlato. Ne družim se previše s ljudima. I oni s kojima se družim uglavnom prodaju zlato i ne druže se s ikim drugim osim sa mnom.

Svibanj je u Kyshi bio posebno sparan. Prašina koju su na ulici dizale gomile ljudi hodajuci gore dolje i cekajuci Zlatni dlan uvukla mi se u svaku otkrivenu poru tijela. Hodali smo tako nekih pola sata probijajuci se medu nervoznom ruljom, kojoj je zajednicka slabost bila da uporno nešto mumlja sebi u bradu cineci topli kyshanski dan još nepodnošljivijim.

Iako je šetnja trajala pola sata, cim smo izašli iz centra grada odjednom smo se našli na cistini, na kojoj se primjecivala samo baraka od bambusa. Kako nisam obicavao puno govoriti, pustio sam Ayru da me vodi do nje. Baraka nije imala vrata, a prostor je imao svega možda deset kvadratnih metara. Pažljivo smo ušli, izuli cipele i sjeli na pod. Pod je bio prljav, ali skidanje cipela je bio prvi znak poštivanja domacina na kraju svijeta. Nisam htio svoju prljavštinu miješati s njihovom jer se takva nikada ne može isprati. Koliko god ribali podove i ruke.

Toliko sam teško podnosio sparinu da nisam imao snage otvoriti usta i pitati Ayru, cak joj poviknuti - gdje si me to dovela, ženo luda!

Kad si na kraju svijeta, ponašaš se kao da si na kraju svijeta. Ne pricaš, nego cekaš da ti drugi kažu gdje si. Ako ti ne kažu gdje si, nisi ništa izgubio jer si premalo u kraj uložio.

Iz sekunde u sekundu pogledavao sam Ayru u nadi da ce mi nešto reci ili da ce se bilo što dogoditi. Ali, ništa. Kraj svijeta je isti kao i sredina svijeta. Puno prašine, jedna žena i ništa posebno zanimljivog.

Ali, kako nisam niti placen niti sposoban da mislim daleko od kuce, tako sam i ovoga puta ubrzao u procjeni zanimljivosti popodneva. Taman kada sam htio ustati da protegnem noge jer nikad nisam naucio sjediti u lotos položaju, u kutu prostorije se pojavio stariji covjek, duge tamne kose.

Ayra se okrenula licem prema meni.

- Moj otac vam želi nešto pokazati.

Njezin otac? Otkad se on bavi magijom pa da se pojavljuje i nestaje i to u suton. Možda se ipak nisam prevario u procjeni kraja svijeta. Iz ciste gradanske pristojnosti klimnuo sam u znak odobravanja onoga što mi njezin otac želi pokazati. Sparina dokazano ubija volju za protivljenjem.

Stari je pricao nešto na hindu jeziku, a nešto na engleskom. Nešto na hindu nisam razumio, a nešto na engleskom ticalo se mog dolaska u Kyshu.

- Dragi prijatelju, treci si put ovdje i treci put zatvaraš knjigu pred piscem. Neceš morati ponovno dolaziti ako me sad poslušaš.

Ništa ga nisam razumio. Knjiga, pisac. Tko je tu knjiga, a tko pisac. Ja, pisac? Prije knjiga, i to ona djecja, sa slikama. Metafore sam držao nužnim zlom. Konceptualnim suviškom.

- Ali, ja ne znam o cemu vi to. Vaša me kci ovdje dovela. Cak i nisam htio doci. Mislim, mogu i otici ako imate posla.

Znam da to nije zvucalo nimalo šarmantno, ali nisam htio ulaziti u detalje oko knjige i pisca koje ionako ne bih razumio pa da i pet puta ovdje dolazim. Moja je metafora moj karat suhog zlata.

- Razmisli tko te šalje?, pitao me Ayrin otac, i dalje sjedeci na podu, na pola metra udaljenosti od mene.

- Nitko me ne šalje, šaljem se sam. Znate da sam radim. Njegovo me pitanje zbunilo. Jedina asocijacija koja mi je sinula bila je ona da ga je neki drugi trgovac potkupio pa me sad želi zastrašiti.

- Pogrešno misliš. Nitko me nije potkupio. Pitam te ponovno. Tko te šalje?

Stari cita i misli. Da nije ovo neki filmski set? Hoce li Jodorowsky iskociti iz drugog kuta? Što da mu odgovorim? Ništa. Ništa ne mislim. Ne znam išta misliti. Odlucio sam šutjeti. Ne može mi ništa. Ako šutim i ne mislim, može cuti jedino tišinu i procitati jedino prazninu.

- Šalje vas bolest. Ona koja proždire sve vaše organe, od srca i pluca do nožnih prstiju. Gricka vam uši dok spavate pa se spušta niz bedro polako klizeci sve do koljena. Smijulji se, koprca u vlastitom užitku dok vi mirno ne mislite, dok vam žile podrhtavaju na svakoj etapi puta, puta koji ne morate prijeci, ali ga prelazite. Jer ste to vi, onaj kojega šalje bolest.

Sam spomen, i to nekoliko puta, rijeci bolest izazvao mi je strahovitu nelagodu. Želi li mi on to reci da sam bolestan? Da umirem? Po ovoj sparini? To je krajnje neljudski i nepristojno kad se uzme u obzir da i sam prodaje zlato. Ne piše o njemu niti o Suncu i Mjesecu.

Ustao je s poda i prišao mi. Za to je vrijeme Ayra sjedila pokraj mene zatvorenih ociju. Iz poštovanja prema ocu.

Stari me primio za lijevi dlan. Okrenuo ga je naopacke. Nekoliko je sekundi gledao u njega, a onda je zatvorenih ociju kažiprstom desne ruke nježno prelazio po svim njegovim kutovima i urezanim, vec postarijim linijama.

- Na kraju svijeta nema niceg novog. I vi to znate. Ali, svejedno se pitate. To je dobro kada ne biste zatvarali knjigu pred piscem. Sunce u vašem desnom oku nece se ugasiti ako ne zaboravite zatvoriti lijevo.

I dalje sam odbijao govoriti. Ali sada jer nisam znao što bih rekao. Ni što bih mislio kada bih odlucio misliti.

Stari je otvorio oci. Držeci me i dalje za lijevi dlan, puhnuo je lagano u njega. Osjetio sam škakljanje. Podigao mi je dlan i približio ga licu. Nevjerojatno. Na njemu su se poceli skupljati grumeni zlata pretvarajuci se u simetricne listice. Buljio sam u dlan kao u ranu relikviju. Kada sam podigao pogled da staroga pitam za objašnjenje, njega nije bilo. Ni Ayre. Nisam znao kuda bih sa sobom i sa zlatom.

Ustao sam s poda, cvrsto stišcuci šaku da mi zlato ne ispadne. Otici cu do pansiona, spremiti zlato u vrecicu i otici kuci. O svemu cu promisliti kad stignem kuci. Kuci. Jer jedino sam kuci mogao racunati da ce se misli s vremena na vrijeme pojaviti poput zrnaca fine kave u macchiatu s hladnim mlijekom.

Cim sam zakoracio vani, iako nije bilo vrata, zalazece Sunce me toliko zabljesnulo da sam automatski objema rukama prekrio oci. I desno i lijevo.

Neeee, zlato mi se rasulo po podu! Sagnuo sam se da ga skupim, ali je gomila ljudi pohrlila odjednom na mene, bacivši mi se pred noge, mumljajuci i dalje sebi nešto u bradu. Brzo sam s poda pokupio što sam stigao i potrcao prema pansionu. Pansion je bio odmah preko puta. Bio sam u Šestoj ulici. Nikad prije nisam bio u Šestoj ulici. Zakljucao sam se u sobu i zadihan sjeo na krevet. Otvorio sam dlan da vidim što mi je ostalo od zlata.

Samo prašina. Prljava prašina, moja i njihova.

Intuicija me opet prevarila. Na kraju svijeta ipak ima neceg novog. Ima sredina. Zlatna sredina. (Kristina POSILOVIC)

O autorici
Kristina Posilovic rodena je 1982. u Rijeci, gdje je diplomirala hrvatski jezik i književnost. Doktorandica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao asistentica-vanjska suradnica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Objavila je cetiri zbirke poezije: "Agara" (2005.), "pHI Odessa" (2007.), "Barcelona" (2009.) i "Canto azzurro" (2012.) Izbor iz poezije objavljen joj je na makedonskom i talijanskom jeziku. 


Podijeli: Facebook Twiter