"Meni su gradovi samo kulisa za predstavu koju onda ja stvaram, a ta me kulisa ne obvezuje", kazao je riječki autor pazinskih korijena Željko Maurović na književnoj večeri u pazinskoj Kući za pisce – Hiži od besid povodom objave zbirke pripovjedaka "Moebiusova vrpca".
Moderatora večeri Davora Šišovića zanimalo je koliko je autor emocionalno povezan s rodnim mjestom Pazinom i gradom življenja Rijekom te koliko vjerno u knjigama prenosi realitet tih miljea. Maurović je kazao da ne piše etnografski, da nije sentimentalan na način "da mu srce počne kucat jače kad prođe pored Lindara" te da mu je identitet odnosno zavičaj tek jedan motiv u pisanju. Za njega je književni svijet koji stvara u svojim pripovijetkama jedan od mogućih svjetova na način kako kozmologija i prirodne znanosti gledaju na mogućnost paralelnih svemira.
Šišović smatra da se u Maurovićim pričama osjeća felinijevska pripovjedačka atmosfera, primjerice u priči gdje dva "sommeliera" prekopavaju kontejnere za smeće iskušavajući odbačene butelje vina, na što je Maurović kazao da ne može razumjeti ni prihvatiti tako izrazitu diskrepanciju između bogatih i siromašnih ljudi, činjenicu da svakodnevno milijardu ljudi u svijetu gladuje, te da mu pritom pada na pamet izreka da je jedina isprika za boga to što ga nema. Pogađa ga prošireni fenomen siromašnih "berača boca", a s druge strane obijesne mladeži koja na tlo ulice baca tek jednom zagriženi sendvič ili pizzu. Srdžbu koju mu izazivaju nezasitni, bahati i bešćutni ljudi Maurović razrješava na način da takve likove u pripovijetkama naždere do smrti.
Autor je uz spomenutu do sada objavio tri zbirke kratke proze: "Modeli mimikrije" (2000.), "Istočno od Sunca zapadno od Mjeseca" (2004.) i "Mentalne mape" (2008.), a najavio je da radi na prvom romanu. Pripovijetke objavljuje i na blogu mauro-story.blogspot.com. (A. DAGOSTIN)