Glumac i redatelj Mustafa Nadarević sinoć je u pulskoj Areni primio nagradu "Fabijan Šovagović" koju tradicionalno na Pulskom filmskom festivalu dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih redatelja, a tom je prigodom prikazan šestominutni dokumentarni kolaž film o laureatu, autora Miroslava Sikavice.
Silno je zadnjih godina popularan njegov lik pomaknutog umirovljenika Izeta Fazlinovića u seriji "Lud, zbunjen, normalan", a starije ga televizijsko gledateljstvo pamti po ulozi Duje u "Velom mistu", koje se upravo reprizira na Hrvatskoj televiziji.
No, mimo najširih gledateljskih masa, reputacija velikog i neponovljivog kazališnog i filmskog glumca gotovo pola stoljeća proteže se na prostoru cijele bivše Jugoslavije. To i ne čudi jer je Mustafa Nadarević (rođen 1943. u Banjoj Luci) u bogatoj karijeri surađivao s renomiranim redateljima - s Emirom Kusturicom u "Ocu na službenom putu", pobjednikom Cannesa 1985. godine; s Goranom Markovićem u "Već viđeno"; Antunom Vrdoljakom u "Glembajevima" (za maestralnu ulogu Leonea dobio je Zlatnu Arenu), a kod ovog je redatelja glumio i u odličnoj TV seriji "Prosjaci i sinovi"; Batom Čengićem u njegovu filmu "Gluvi barut"; Mirzom Idrizovićem u "Mirisu dunja"; Danisom Tanovićem u njegovom Oscarom nagrađenom filmu "Ničija zemlja" ili, u novije vrijeme, mladim slovenskim redateljem i piscem Goranom Vejnovićem u filmu "Piran-Pirano".
Široj je publici manje poznat njegov uistinu ogroman kazališni (i glumački i redateljski) opus - igrao je Hamleta, Bogdana u "Hvarkinji", Pometa u "Dundu Maroju", Miletića u "Ostavci", Leonea u "Gospodi Glembajevima", Murphyja u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda"…
- Upravo ste dobili nagradu hrvatskih filmskih redatelja. Što čini dobrog redatelja? I sami se u kazalištu režirali predstave ("Hasanaginica", "Balkanski špijun", "Let iznad kukavičjeg gnijezda", "Hamlet u Mrduši Donjoj"…). Jednom ste izjavili da dobar redatelj mora biti i dobar glumac.
- Redatelj mora biti dobar poznavatelj glume, da mi može dati dobre upute. Mislim da su dobri redatelji, ne krajičkom duše, nego dobrim dijelom sebe, željeli biti glumci.
- Neki su, poput Vrdoljaka, i bili glumci, i to dobri.
- Bio je i Kusturica, glumio je neke manje uloge, a i sada nešto igra. Glumio je i Goran Marković, a čujem da mladi Brešan ide statirati.
- Što je to toliko privlačno u glumi? Je li to neki izravni djelić vječnosti ili nešto drugo?
- Gluma graniči sa "šašavošću", ludošću. Moraš biti malo… Nije to normalno da sam ja sad taj, a nisam taj nego sam neki drugi. I to odlaženje u neke druge likove je stvar koja je…
- Šizofrena?
- Gluma je zadnji korak k šizofreniji. Šizofrenija je opasan teren u koji ne smijem zakoračiti, ali treba ići prema toj ludosti i šašavosti da bi nešto moglo biti dobro. Uglavnom, vjeruje se glumcima koji su maksimalno u ulozi.
- Svojedobno ste kazali da Vas je stid trijezni gledati svoje uloge na filmu i na televiziji. Je li taj strogi, perfekcionistički odnos prema vlastitim ulogama ima i svoje pozitivne izuzetke, recimo prema Vašem sjajnom Leoneu u "Glembajevima"?
- Sve bi se to moglo strpati u pet minuta... Dosta mi je neugodno gledati samog sebe. To nije nikakva lažna skromnost, nego, onako, vidiš sve greške. (Zoran ANGELESKI)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU