Mnoštvo vrlo zanimljivih tema predstavljeno je drugoga dana 12. Pulskih dana eseja u prostorima Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Ovogodišnja tema, koja je okupila brojne vrsne izlagače iz zemlje i inozemstva, glasila je "Hrvatska književnost u susjedstvu".
Književna baština
Uz moderiranje dr. Borisa Domagoja Biletića, predsjednika Istarskog ogranka DHK-a i utemeljitelja Pulskih dana eseja, prvi je izlaganje imao Antun Lučić, koji je govorio na temu "Otisnuća u književnu baštinu". Istaknuo je da je baština dio književnog strujanja i da traži prozračnost. Govorio je i o važnosti baštine za buduće generacije, te kako razni autori tematiziraju o baštini.
Nakon toga je Đuro Vidmarović imao esej naslovljen "Posljednji pjesnici Hrvata u Boki kotorskoj?", te istaknuo je da je namjerno iza ovoga naslova stavio upitnik, jer želi da se o tome raspravlja. Govorio je o pojmu manjinskih autora ističući da su to autori uronjeni u svoj govor i da je takvih primjera, općenito govoreći, mnogo. Također je napomenuo da se hrvatska nacionalna zajednica u Crnoj Gori nalazi pred nestankom.
Njegovo izlaganje, koje je ulazilo u razne interesne sfere života Hrvata u tim krajevima, izazvalo je veliko zanimanje Milorada Nikčevića, koji je dan ranije govorio o panoramskom pregledu hrvatskih i crnogorskih književno-kulturnih veza. Nikčević je pri tome istaknuo da je Boka veliki areal koji zaslužuje veliku pozornost u svim aspektima znanosti.
Prevoditelji kao prozori
Vrlo nadahnuta je bila Jelena Lužina govoreći o "Hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici". U ovome se eseju autorica usredotočila na brojna pitanja, koja se, između ostalog, tiču i prevođenja. Navela je podatak da se u Makedoniji puno prevode hrvatski dramski tekstovi, te da više vjeruje kazališnim prijevodima negoli onim striktno književnim.
- I sama prevodim, uglavnom drame, a neko sam vrijeme bila i kontrolor prijevoda u nekim fondacijama. Ponekad nije ništa drugo važno osim formalnosti, načitala sam se svakakvih prijevoda, bolje da o tome ne govorim. Učestalo se uopće ne govori o kvaliteti prijevoda i postoji ona misao da su prevoditelji poput prozora, primijeti ih se samo ako su prljavi. No, osim kvalitete prijevoda, nitko si ne postavlja drugo važno pitanje, kome su ti prijevodi namijenjeni, gdje idu te knjige, tko se tu brine o recepciji? Zato ja radije vjerujem kazališnim prijevodima, ako su "Glembajevi" uprizoreni 141. put pred makedonskom publikom, valjda onda to nešto znači", zaključila je Lužina. (V.BEGIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD NEDJELJE