"Pišem na slovenskom, a mislim na dva moja jezika, slovenskom i 'naškom' odnosno srpsko-hrvatskom jeziku koji se političkom voljom raspao na četiri jezika koji se sada prave da među njima nema nikakve veze," rekao je u ponedjeljak slovenski pisac Goran Vojnović na Doručku s autorom, došavši u Pulu sa svojim novim romanom "Smokva".
Čefurstvo, odrastanje na Fužinama kao ne-Slovenac, raspad Jugoslavije i rat - teme su koje su ga, veli, definirale i to je izašlo u prva njegova dva romana "Čefuri raus!" i "Jugoslavija, moja domovina".
- Previše sam mlad da bih bio nostalgičan prema Jugoslaviji, a drugo, pokušavam biti racionalan i ne vidim potrebe da se za time bude nostalgičan, osim za kulturnim prostorom koji me je formirao. Da smo bili pametniji mogao je i dalje postojati, a ne žica, kazao je.
Primjer žice na granici pokazuje da je politika shvatila da kultura nije bitna te da ignorira pisce.
- Politika je našla način. Sve ignorira, pa ne postoji niti žica, niti silni tekstovi koji pišu o toj žici, ozbiljno ili s humorom. Svi koji se bavimo žicom potpuno smo nevidljivi, nebitni. A žica je i dalje tamo. Ali i u svijetu su svi pametni ljudi umorni od te nemoći, dodao je.
Vojnović i kao mlad nije imao iluzija da se može promijeniti svijet.
- Divim se starim revolucionarima, ja sam tu skeptik. Kažu mi da su "Čefuri raus!" promijenili Sloveniju na bolje. Ja ne vjerujem u to. Tada je bilo bolje u Sloveniji. Zadnje dvije godine, s izbjegličkom krizom, uporaba riječi "čefuri" vratila se u uporabu za ne-Slovence, neprijatelje. Toga ima masu, samo ukucajte 'čefur' na twiter, rekao je Vojnović te nastavio s još više šuga: "Moć literature je jako, jako mala. Dolazimo u svijet kojeg se ja izrazito plašim; taj svijet pobjeđuje na izborima, bira predsjednike i sve više definira našu stvarnost. Treba obraniti tu našu enklavu, ali ne žicom, već dospijevanjem do ljudi, u tome sam, nesvjesno, uspio s "Čefurima". Čini mi se da bježimo od tog vanjskog svijeta i da sve više preziremo taj svijet, zaključio je Goran Vojnović.
Muškarci su glavne žrtve patrijarhalnog društva!
Na pitanje Aljoše Pužara je li osjećajan tip, Vojnović je odgovorio da je prikriveno osjećajan tip, s kamenim licem koje je, u biti, obrambeni mehanizam u patrijarhalnom mačističkom društvu. Ne umanjujući činjenicu da su žene glavne žrtve patrijarhata i nasilja, on tvrdi da su još veće žrtve - muškarci.
- Ta prisila da ne pokazuješ strah, da budeš kul i jak, to je teror nad čovjekom, kazao je Vojnović, kojemu su oči na kraju zasuzile, rekavši da mu je dosad najveći kompliment uputila jedna čitateljica koja je prvo čitala svom umirućem suprugu njegov roman "Čefuri Raus", a da je uspjela proživjeti tugu za mužem tek čitanjem Vojnovićevog novog romana "Smokva". (Zoran ANGELESKI)