Glas Istre
Ponedjeljak
27.03.2017.
Pula
Vrijeme po gradovima u Istri
27.03
Uživam u portretnoj fotografiji, uvijek me zanimala – Tanja Draškić Savić (S. RADOLOVIĆ)
> Fotogalerija
# # #

Čovjek kakav jest, samo bolji

Objavljeno: 14.12.2016 | 17:10 Zadnja izmjena: 14.12.2016 | 17:10 0 komentara

Postoji velika mogućnost da će za koju godinu profilne, službene i marketinške fotografije svih hrvatskih, a bogami i brojnih regionalnih i stranih pisaca, biti one Tanje Draškić Savić, fotografkinje pulskog Sa(n)jam knjige u Istri. Već ih se sada može u velikom broju naći na poleđinama mnogih knjiga, čime su četiri godine otkako nastaju na Sajmu izašle iz njegova okvira i proširile svoju misiju. Iz perspektive domaćih autora koji su prošli Sajmom, Tanja je tako naš najbolji portretni fotograf, onaj koji uspijeva uhvatiti ono nešto čime čovjek misli da se legitimira svijetu, no što fotografije nikako da uhvate.

Boja je višak

Milan Rakovac, jedan od autora koji je imao tu sreću da se nađe pred Tanjinim objektivom u odličnim okolnostima, ide i korak dalje.

- Ona je mene napravila da izgledam kako bih želio izgledati! Znaš šta, ubola me, presekla tamo di sam najtanji. Jer ona samo radi i šuti, ali njen body language je kao da sam ja Naomo Campbel. I ja, dakako, u svojoj jedva ukrotivoj egomaniji samog sam sebe iznutra osvijetlio! Meni uživo mlade žene kažu da divno izgledam, i ne vjeruju mi da imam 77 godina, ali na svim fotografijama izgledam ko go kreten! Evo starac koji se jedva vuče, što čekaš, Katule, što ne umreš, a onda te Tanja napravi ljudskim bićem. I to je nevjerojatno. Slikavali su me hiljadama puta u mom poslovnom i privatnom životu, ali takvih fotografija nema! - rezolutan je Rakovac.

Laskaju li Tanji ove i ovakve riječi, koje joj svako malo uputi neki blagoglagoljivi autor, pitamo je, a ona odgovara dakako potvrdno, no kad nastavimo s ispitivanjem kako joj uspijeva tako opustiti "modele" koji nisu do te mjere navikli na takvu pozornost objektiva, ne može decidirano odgovoriti.

- Stvarno ne znam kako to iskomuniciram s modelom, ali portretna fotografija me oduvijek zanimala, još od fakulteta na kojem sam redovito dobivala desetke iz ispita kad su bili portreti - kaže Tanja, pojašnjavajući da je studirala na beogradskom IVAS-u, izdvojenom odsjeku hamburške škole, da bi potom radila pretežno portrete, pejsaže i reportaže. Nije se, kaže, uspjela još okušati u svim fotografskim žanrovima koje bi htjela, ali radila je svojedobno i vjenčanu fotografiju, jer se dobro plaća.

Dolazak u Pulu iz dalekog Beograda bio je intuitivan potez.

- S obzirom na dvoje klinaca, koji su tada imali sedam i devet godina, a i na to da ovdje nisam nikoga poznavala, bilo je to riskantno, ali Pula je ta Jugoslavija u malom (smijeh), pa sam se brzo snašla - kaže Tanja, priznajući da nije lako živjeti kao freelance fotograf. Ali uspijeva se nekako pokrpati, radeći pretežno za pulske muzeje.

No portret. Tko joj je bio najveći izazov od autora Sajma?

- Možda Vladislav Bajac, jer ga nisam još uvijek uspjela uloviti kako bih htjela. Iako je jako fotogeničan! Ali još nisam zadovoljna, moram ga ponoviti - kaže Tanja.

Tanjini portreti prepoznatljive su crno-bijele tehnike, što poneki novinarski urednici ne vole, pa je traže da ih "oboji", no ona ustraje na crno-bijelima, koliko može, jer joj se čini da je boja višak na licima. Možda bi neki ljudi zbog plavih ili svijetlih očiju bili bolji u koloru, no to bi po njenom mišljenju previše odskočilo od ostalih pa ih sve ostavlja u crno-bijeloj varijanti.

Uhvatiti emociju

Tanja na Sajmu nije samo portretist, već je zadužena i za praćenje svih programa, na kojima gotovo u pravilu ostaje do kraja, loveći pravi trenutak i kadar. Što opet na svoj način oduševljava barem novinara naviknutog na fotoreportere koji nemaju vremena ostajati na događanjima, već okidaju s vrata i žure na sljedeći zadatak. Ona smatra da vrijedi sačekati, uhvatiti suštinu cijele priče. Nije to, kaže, jednostavno, jer ne može se baš sve smjestiti u fotku, iako bi ona htjela imati i autora, i publiku, i knjigu... ali ako je nemoguće, onda joj je barem do toga da uhvati emociju.

Najradije ipak priča o portretima. Jer ima onih autora koji se teško otvaraju, pa su joj i veliki izazov. Kao i improvizirani "studio", a zapravo kulisa sa skromnim osvjetljenjem, bez mogućnosti dnevnog svjetla ili nekog usmjerenog snopa. No kad je pitamo što bi promijenila, kakve bi uvjete htjela, ništa od tehnike ili infrastrukture ne spominje, tek mogućnost da fotografira isključivo portrete. Ostalo se i tako sve nekako samo posloži. (Davor MANDIĆ)



Novosti
PulaIstra
CrnaKronika
Sport
Kultura
Mozaik