U pazinskoj Kući za pisce Andrea Budiša nećakinja Eda Budiše uručila je godišnju književnu nagradu Istarske županije "Edo Budiša" sarajevskoj književnici Lejli Kalamujić za zbirku priča "Zovite me Esteban". Nagrada se dodjeljuje u spomen na rovinjskog književnika Eda Budišu (1958.-1984.), čije je djelo unatoč preranoj smrti ostavilo snažno i prepoznatljivo nasljeđe u istarskoj i hrvatskoj književnosti, pogotovo u kratkim pripovjedačkim formama, podsjetio je Neven Ušumović, predsjednik programskog vijeća "Kuće za pisce – Hiže od besid".
Rat kao nasilna negacija bliskosti
Prema obrazloženju žirija, u sastavu Boris Koroman, Ivana Ujčić, Neven Ušumović i Vanesa Begić, koje je prenio Ušumović, "priče u zbirci "Zovite me Esteban" povezuje autobiografska potraga za majkom. Pisanje i imaginacija imaju presudnu ulogu u toj potrazi. Lik majke s odrastanjem pripovjedačice mijenja svoje lice i dobiva nove crte, izaziva neočekivane emocije. U takvoj pripovjednoj konstelaciji i rat dobiva dublju dimenziju od političke: rat kao nasilna negacija bliskosti, praznina koja se širi među ljudima, onemogućuje intimne veze i integraciju osobnog, unutarnjeg svijeta. Proza Lejle Kalamujić na svakoj razini nadilazi ispovjedno, dnevničko pisanje: suptilnom figurativnošću i intertekstualnošću autorica transformira autobiografske momente u rezonantne književne strukture. Knjiga "Zovite me Esteban" nezaboravno je, potresno književno djelo."
Lejla Kalamujić rođena je 1980. u Sarajevu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala filozofiju i sociologiju. U rodnom je gradu iskusila i ratne strahote koje se provlače kroz ovu knjigu, koja može biti autobiografski roman, ali se autorica ipak opredijelila za formu kratke priče pa se svaka epizoda može čitati kao zasebna cjelina. Koliko je god autorica uronjena u sarajevsku, bosansko hercegovačku književnost, ona je zapravo pravi postjugoslavenski pisac, koji govori o generaciji kojoj je rat uništio privatni svijet, ustvrdio je Ušumović. No, autorica ne tematizira rat kao neposredno iskustvo, već književnim jezikom, kroz književne postupke i iskustvo majke koje nema progovara o teškim unutarnjim problemima i posljedicama zbog kojih glavna junakinja mora potražiti psihijatrijsku pomoć. Politička i društvena događanja prati raspad porodice koji se poklapa s raspadom države, međutim svaka Lejlina priča ima više slojeva, ali svaka priča u sebi nosi i dozu ironije i humora, što se moglo čuti na kraju književne večeri kada su autorica i Neven Ušumović pročitali priču "Dobri, loši i Kafka".
Mi smo osuđeni na ovaj prostor
Dio života Kalamujić je provela izvan Sarajeva, kod rodbine u Šidu, a na Ušumovićevo pitanje: "Što se u Sarajevu promijenilo?" Odgovara: "Sve." Na primjeru sarajevskog groblja Bare, koje osim za pokojnike vjerskih zajednica ima i parcele za ateiste, a na jednoj od takvih je sahranjena i njena majka, predočila je što se dogodilo, ustvari promijenilo. Te su parcele ostale prazne, što ponajbolje govori o sudbini jednog svijeta, svjetonazora i ideologije. Slično je i s akademskom zajednicom od koje se u određenim okolnostima očito previše očekuje. Problem je, smatra Kalamujić, i to što mlađe generacije, za razliku od njene, koja je ovim prostorima navikla putovati bez granica, granice doživljavaju kao nešto normalno. To je postalo dio njihovog svjetonazora iako ljudi s ovih prostora dijele isti kulturni i jezični prostor. "Mi smo osuđeni na ovaj prostor", rekla je Kalamujić zaključivši kako u ovakvim okolnostima pisanje ima i određeno terapijsko djelovanje. (M. RIMANIĆ)