Tereza: U meni je vatra koja ne jenjava

Legenda hrvatske glazbe, ikona glazbene scene, diva - sve su to epiteti koji se vežu uz ovu glazbenicu čija karijera traje već gotovo pola stoljeća. Tereza Kesovija nakon 25 godina nastupit će u petak u 21 sat na pulskom Kaštelu.

- U Puli niste nastupali više od 25 godina. Koji je razlog tome?

- Razlog sigurno ne može biti pomanjkanje interesa publike, jedino indolencija onih koji bi trebali češće osluhnuti njen puls, koga bi ta publika željela vidjeti i čuti u svome gradu.

- Sjećate li se svog prvog nastupa u Puli? Kakve Vas uspomene vežu uz Pulu i Istru općenito?

- Ne, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da se sjećam prvog nastupa u Puli, ali mislim da je to bilo u dvorani ili na terasi bivšeg Doma armije. Sjećam se te prekrasne građevine. Pula je lijep grad, a najljepši su joj ukrasi veličanstvena Arena i blizina čarobnih Brijuna. Cijela Istra mi je draga, ta istarska crvena zemlja podsjećala me je i previše na crvenu zemlju mojih Konavala u vrijeme rata, kada sam pune četiri godine provela u progonstvu po istarskim gradovima. Istra mi je srcu prirasla, volim Istru.

- Spomenuli ste svoje prognaničke dane o kojima govori i dio Vaše autobiografije koju upravo pišete.- Tako je, moja autobiografija bit će prezentirana ujesen, a nakladnik je Večernji list. Bit će to zanimljivo štivo.

- O Vašem zvjezdanom statusu na hrvatskoj glazbenoj sceni dovoljno govori činjenica da Vas mnogi nazivaju jednostavno - divom. Ovog ste ljeta proglašeni i legendom naše glazbene scene.- Uvijek govorim i ponavljam da nikada nisam prizivala medije, mediji su tražili i pronašli mene i od tada me ne puštaju, ni onda kad je to u vezi s nečim lijepim, ali, na žalost, ni onda kad me se zlonamjerno i bez argumenata želi prikazati onakvom kakva nisam. Lijepo je osjetiti pažnju i poštovanje, na to sam uvijek osjetljiva.

- U Francuskoj ste 60-ih i 70-ih izgradili uspješnu karijeru, surađivali ste sa zvijezdama poput Sergea Lama, Tina Rossija, Ritte Pavone… Po čemu posebno pamtite to razdoblje?

- To doba pamtim i pamtit ću vječno, jer to je bilo divno razdoblje suradnje, poznanstava, prijateljevanja i druženja s vrhunskim umjetnicima toga vremena i na to vrijeme smijem biti ponosna, uistinu. Nekih velikana više nema, ali ostali su još neki s kojima se još uvijek viđam, oni su još posljednji istinski dragulji. Što će biti kad i njih više ne bude, ne usuđujem se ni pomisliti.

- Vaša glazbena karijera traje već gotovo pedeset godina i još uvijek ni ne sanjate o smanjivanju tempa. Otkud crpite energiju?

- Znate, ima u meni neke vatre koja ne jenjava i koja se nema namjeru još ugasiti. Sve dok je tako, dok ta vatra gori, i ja sam tu i gorim istim žarom kao i prije, netko kaže i više i bolje. Zar to nije divno? (M. PERCAN)

OVO JE IZVADAK IZ INTERVJUA KOJI MOŽETE U CIJELOSTI PROČITATI U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD ČETVRTKA.