Dubioza zapalila raju

Kako li su samo Labinjani pohrlili zapjevati uglas s bosansko-hercegovačkim bendom Dubioza kolektiv, koji je u petak napunio Club 21, onu njihovu najpoznatiju «Blam»! Ne, to nije zbog repetitivnih «motaj-smotaj šit» stihova, što vam pada na pamet, već je publika u refrenu «Svaki dan sanjam autobahn, kud god krenem samo makadam, jao brate kako sam iznerviran» liječila frustracije zbog preduge obnove cestovnog ulaza u grad.

A to što je jednako ushićenje vladalo i za svježeg hita «Kokuz» s uvodnim «Zbog svjetske krize nemam za rizle, nemam ni gandže aman, baš bi mi sjelo taman!», to ne znači da mladi rado posežu za zabranjenom zelenjavom. Drže se, baš kao i labinski gradonačelnik, one «kad je najteže, ti zapjevaj!» i samo, eto, složno pokazuju dokle stigosmo – recesija nam izbila i taj posljednji adut iz rizle.



S ove dvije upakirane numere «sedmorica mladih» iz Dubioze, kojoj neki tepaju da je sarajevsko-zenička inačica Rage Againts The Machine, u završnici jednosatnog regularnog dijela koncerta definitivno zapalili raju. Kulminacija je, zapravo, počela sa starom uspješnicom «Oni dolaze» te s friškim hit-metkom «Vidi, vidi» («kakve makine se voze, kako budžeti se troše»).

Bis je samo potvrdio da poklonici već znaju pjesme s netom izdanog albuma «5 do 12», koji je bend ranije dao na besplatno skidanje s interneta, a u Labinu ga u cijelosti predstavio uigrano i energično, brutalno iskreno, po čemu su prepoznatljivi. Nastavljaju ondje gdje su stali s «Firmom ilegal»: tiradama na račun trule vlasti i svih boljetica kapitalističkog sistema, a u glazbenom koktelu reggaea, duba, rocka, ska, hip-hopa, otvaraju prostora i sevdahu pa i turbo-folku (u Balkan funk). I, da, odama marihuani u svim oblicima.

Znakovit je stih iz «Domaćice»: «Kad svega mi je dosta i treba mi predah, ja smotam još jednu i padam u sevdah». E, tu je publika kresnula upaljače… Svi smo mi Dubioza kolektiv?



I u pulskom Uljaniku gdje je u petak navečer najavljen nastup benda koji je trebao odati počast Ekatarini Velikoj, kao i u Podzemlju Rojca gdje su trebali nastupiti garage punkeri White Pagoda, čekalo se da se sakupi još malo publike pa da koncert počne.

U Uljaniku se kritična masa ljudi sakupila oko ponoći, vjerojatno zato jer već znaju da malo koji koncert ovdje počinje ranije, pa je tako bilo i s nastupom benda koji je prisutne proveo kroz najvažnije pjesme bivšeg beogradskog sastava. Neki koji su u tom sastavu kraće ili duže vrijeme nastupali, bili su prisutni i na koncertu Uljaniku, poput basiste Dragiše Uskokovića Ćime, bubnjara Marka Milivojevića ili pjevačice Tanje Jovićević, praćeni gitaristom Predragom Stevovićem, klavijaturistom Dejanom Tomovićem i pjevačem Aleksandrom Sarajlićem.

Ekatarina Velika ostavila je dovoljno dubok trag da se i na koncertu grupe sačinjene od bivših članova te glazbenika koji u EKV-u nikad nisu svirali, okupi solidan broj ljudi. Uz video instalaciju Lazara Jakova pokušali su dočarati duh starih pjesama, ali to u početku baš i nije išlo najbolje, barem kada se radi o reakciji publike. Pjevač Sarajlić, nije u početku uspio izmamiti nešto više od suzdržanih aplauza. Atmosfera se prilično sporo zagrijavala i sve je stvari na svoje mjesto postavila Tanja Jovićević koja je mikrofon preuzela nakon pola sata. Njen je pjevački nastup podigao cijeli koncert za jednu stepenicu više, djelomično i zbog toga što joj je pripao nešto dinamičniji set pjesama, počevši od "Samo par godina za nas" te nastavivši s brzim stvarima poput "Zabranjujem".

Istovremeno, u Podzemlju Rojca, unatoč tome što je koncert bio besplatan, ljudi se baš i nisu gurali da bi vidjeli i čuli kvalitetne talijanske garage punk rockere White Pagoda čiji je koncert organizirao Monteparadiso.

Odličan, žestok, bučan i kratak koncert, baš kako njima priliči održali su preksinoć Welcomin' Committee In Flames u Mimozi. Ovaj zagrebačko-tokijski trio čest je i rado viđen pulski gost što se vidjelo i po reakcijama publike. Hiperaktivni kakvi jesu, nije im bilo dovoljno da stoje na jednom mjestu već su kružili po unutrašnjem dijelu kafića, miješajući se s publikom koja bi bubnjaru pomogla kada bi trebalo podignuti bubnjeve koje je sam srušio, ali ni to nije bilo sve od njihovih ludih akrobacija. Bili su izvrsno raspoloženi za svirku, kao i za to da razbiju uštogljenu koncertnu formu, što je oduševljena publika rado prihvatila. (Pišu Igor RADIĆ i Mladen RADIĆ)