Vraški dobar "Heligoland"

Studijski povratak Massive Attacka čekali smo sedam godina. Neki su u međuvremenu pokušali zaboraviti album "100th Window", netko drugi mu je davao i više nego jednu šansu, no osim u memoriji najvjernijih fanova, taj fantomski, solo projekt Roberta Del Naje nije ostavio pozitivni trag. Hoće li se Massive Attack nakon tog izravno monolitnog, tematski ujednačenog i konceptualno iznimno dosadnog albuma znati izvući, bilo je prvo pravo glazbeno pitanje minulog desetljeća, čiji je negativan odgovor mogao staviti konačnu točku na "i" u diskusiji o žanru koji smo upoznali kao trip-hop i doslovce prožvakali. Što je od trip-hopa ostalo, nisu nam odgovorili niti bliski rođaci Massive Attacka, Portishead koji su se toj formi pokušali vratiti i dati joj novu svježinu s albumom "Three", no koji su u svom zvučnom zaokretu ipak otišli nekoliko stepenica dalje. Teško je pak dokučiti da li su po tom stepeništu krenuli uzbrdo ili nizbrdo.

Robert Del Naja, kojemu se u radu na novom albumu naziva "Heligoland", i koji u dućane stiže u utorak, vratio Grant Marshall, ostao je vjeran svojoj osobnoj evoluciji. U "Heligolandu" (naziv jednog njemačkog otočja) stari će fanovi čuti obrise svih prijašnjih albuma Massive Attacka, no destilirane i preoblikovane kako bi ponudili možda lažnu nadu ili pak privid smjelog kretanja naprijed. Ono što je Robertu Del Naji u "Heligolandu" ipak uspjelo jest razbijanje monolitne strukture koju je isprobao u "100th Window", pa ga se za taj grijeh ne može okriviti dvaput. "Heligoland" je prepun zvučnih dosjetki u kojima veliku ulogu imaju i gostujući pjevači Tunde Adebimpe, Hope Sandoval i Martina Topley-Bird ponajviše. Vječni gost Massive Attacka, reggae legenda Horace Andy zastupljen je tek u dvije pjesme, a vokalni poklon Damona Albarna definitivno je pao na neplodno tlo, pa je "Saturday Come Slow" možda najslabija karika ovog lanca.

Teško je dati ocjenu i definiciju "Heligolanda", a ponajviše zbog njegove stilske zbrčkanosti. No, ništa u petom studijskom albumu nije nasumično kao ni uporaba orgulja koje su se u elektroniku u zadnjih nekoliko godina vratile na velika vrata (Matmos "Supreme Baloon", Tortoise "Beacons of Ancestorship" i već spomenuti Portishead i njihov "Three"). Ono što se bez problema ipak može ustvrditi jest da je "Heligoland" vraški dobar album ako vaše glazbene želje ne boji nostalgija za uradcima iz "Mezzaninea", "Protectiona" i "Blue Linesa". "Heligoland" je novi Massive Attack, a sada više nije niti pošteno reći "ono što je od Massive Attacka ostalo". Tricky je s ovog otočja odavno otišao i sigurno se na njega neće vratiti. (Boris VINCEK)