Kakav demo debakl!

Da je riječ o razigranim mlađim tinejdžerima, 15-godišnjacima koji su, eto, odlučili u nekom mjesnom omladinskom domu simulirati televizijsku dodjelu godišnjih glazbenih nagrada, sve amaterske greške i propusti bili bi i razumljivi i oprostivi.

No objektivnu kritiku, unatoč iskazanoj dobroj volji i namjerama, ne mogu izbjeći punoljetni momci u kasnim 20-ima, ranim 30-ima, pretežito poklonici heavy metala, koji su preksinoć odlučili u zadarskom klubu Arsenal organizirati svečanost prve dodjele hrvatske glazbene demo nagrade Circoolar. Kolikogod nas dobroćudni organizator, kosati Stipe, uvjeravao da je riječ o prvoj dodjeli, pokušavajući umanjiti zaista ogromne organizacijske propuste, problem je nešto dublji, strukturalne prirode. Da je događaj bio organizacijski tehnički besprijekoran, tek bi tada s pozicije nezavisne demo scene bio prava katastrofa. Ako su nam glavni mediji estradizirani i tragično udaljeni od otužne stvarnosti, zar to mora biti i demo scena, ili bar ona koja se takvom sama proglasila?

Što uopće znači demo? Nisu to samo demo bendovi koji, bez obzira na duljinu stvaralačkog staža, nisu izdali album u režiji službeno registrirane diskografske kuće. Demo je i muzička autentičnost autorskog izričaja koji beskompromisno stvaraš i voliš, mimo ikakve komercijalne računice. Kolikogod amaterski bila (a amaterizam je suštinski dobra stvar ako je posrijedi potpuna predanost), demo scena je, kao i cijeli rock and roll, prirodno suprotstavljena vladajućem establišmentu, bilo onom političkom, svjetonazorskom ili glazbenom. To ne znači da se te pozicije gube ako bend objavi službeni album, iako je odgovornost prema stvaralaštvu još i veća, kao i iskušenje da umjetnički izričaj podrediš nižim strastima, novcu ili medijskoj slavi. A kad u kategoriji legendi demo scene u najužoj nominaciji nema, primjerice, kultnog Zdenka Franjića, onda je suštinski upitna i kompetentnost deseteročlanog stručnog žirija, čiji je glas bio tri puta teži od internetskih glasova publike.

Od lokacije središnjeg događaja (fancy lounge bar) do amaterski jedva sklepane i posve groteskne kombinacije dodjele Porina i emisije Supertalent, sve je bilo promašeno. Kaos, kašnjenje, nikakav razglas, pogrešne najave nominiranih, k tome tragikomično nesinkronizirane s videoslajdovima i od prije snimljenim audioprezentacijama... Tako je najbolji demo bend, We Come One, najavljen kao sastav iz Osijeka, iako su iz Požege. Frontmen petrinjskog Hrama za mikrofonom se požalio da, eto, mora sam predstaviti bend publici, malobrojnoj unatoč besplatnom ulazu, ali ne i besplatnom piću za nominirane.

Umaški industrial gothic metal bend Omega Lithium, jedinu nominiranu grupu iz Istre (koja je osvojila dva Circoolara za najbolji vizualni identitet i najoriginalniji demo bend), nevješta prezenterica pogrešno je imenovala kao - Mega Lithium. Tu je i nedolazak većine nagrađenih bendova, pa i umaškog Omega Lithiuma, a ni predstavnika nagrađenog medija (riječki Novi list), izdavača (Dallas Records), kao i glazbenog festivala (osječki UFO). Ukratko, organizacijski debakl koji je samo slijedio promašeni koncept. Nagradno pitanje glasi: Zašto manifestacija nije održana u jedinom r'n'r zadarskom klubu, kinu Pobjeda? (Z. ANGELESKI)