Svatko ima svoje demone


U Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula u subotu navečer izvedena je nova predstava iz produkcije Istarskog narodnog kazališta, "Egzorcizam" Dalibora Matanića koji se prihvatio i režije, njegove druge u ovom kazalištu nakon "Thelme & Louise".

Žestoki drugi dio

Matanić je u predstavi pokušao ispričati priču o istjerivanju đavla kao činu koji nije isključivo religijski niti nužno individualan u smislu da svaki lik u predstavi ima svoje demone. Drugim riječima, njegova poruka je da "cijelo društvo treba pročišćenje", a da bi to prikazao upustio se u jednu teatarsku horor avanturu koja će malo koga ostaviti ravnodušnim, iako možda neće svi pohvatati sve konce.

"Egzorcizam" će nekima vjerojatno biti šokantan, težak no nadamo se ne i odviše skandalozan te ne toliko zastrašujući. Ima tu seksa, krvi i nasilja dok je religija, koliko god uočljiv, suštinski tek sporedan sastojak u cijeloj priči čija nam fabula, iskreno rečeno, nije bila cijelo vrijeme sasvim jasna, a tu mislimo na žestoki drugi dio predstave i njenu završnicu. U prvom dijelu gdje se napetost itekako osjeća u zraku, likovi raspravljaju o smislu egzorcizma, postojanju sotone i gubljenju vjere, ali sve je to daleko od emotivne bombe koja eksplodira u drugom dijelu. Predstava je mračna, bez trunke ičega što bi moglo podsjetiti na crni humor, a svemu tome pridonosi tek najnužnija neonska rasvjeta koja upozoravajuće treperi da bi se u jednom trenutku ugasila i ostavila likove i publiku u potpunoj tami.

U polumračnom i jezovitom prostoru u kojem se odvija čudni ritual suprotstavit će se likovi "Egzorcizma". Tu je psihijatrica Sofija (Senka Bulić) i čija je averzija prema crkvi i njenoj filozofiji, a pogotovo kada se radi o ritualu egzorcizma, jasna od prve rečenice kada cinično pita koliko je života crkva uspjela spasiti, nazivajući egzorcizam srednjovjekovnom metodom. Njenim stavovima suprotstavljen je svećenik Viktor Supilo (Janko Popović Volarić) koji se sprema za svoj prvi egzorcizam u čemu mu pomaže pomoćnik (Manuel Kaučić), a dok je Sofija uvjerena da kao psihijatrica može svima pomoći, na scenu stupa Vera Artuković (Helena Minić Matanić) koja joj odbrusi da nije uspjela pomoći njenoj sestri Maši (Nika Ivančić). Ubrzo se u cijelu priču upliće nadmena televizijska novinarka Lidija Arežina (Lana Gojak) i njen snimatelj Boris (Marko Braić).

- Sotona je odavno pobijeđen. Pričati o sotoni danas je bespredmetno, konstatirat će Arežina.

Sofija će činjenicu da Maša čuje glasove objasniti psihološkim problemima, gubitkom oca i potisnutim emocijama dok se smijulji Supilu koji se trudi napraviti obred. No, stvari nisu toliko jednostavne niti crno-bijele, svatko u ovoj priči, uključujući i one koji brane racionalni pogled na svijet kao i one kojima je poslanstvo da šire i brane vjeru, imaju svoje prljave tajne i demone koji će upravo za vrijeme predstave izaći i s kojima će se morati suočiti. Neće to biti lako niti za publiku, niti za glumce koji su se svojski potrudili da bi ostvarili što upečatljivije uloge, no što ne znači da se kao takvi (likovi) nužno moraju svidjeti publici.

Glumačko otkriće

Ipak, pravo glumačko otkriće ove teatarske produkcije je mlada Puljanka Nika Ivančić kao Maša. Gotovo je nevjerojatno da je Ivančić tek završila akademiju jer ona nosi cijelu predstavu na svojim leđima, trpeći psihološke i fizičke udarce te prolazeći kroz nevjerojatne transformacije bez da i u jednom trenu imalo izgubi na uvjerljivosti. Krhka u početku, jezivo-misteriozna u sredini i prilično opaka na kraju, to je Maša Artuković koju je Ivančić maestralno utjelovila. Još jednom, svaka čast.

Očito je da se na cijeloj predstavi puno radilo, no najvažniji sastojak, pored priče i jakih glumačkih izvedbi je atmosfera. Pohvale zato idu i braći Sinkauz, Alenu i Nenadu, koji su uspjeli kreirati glazbenu pozadinu koja je nenametljiva kad treba i teška i žestoka u onim ključnim trenucima, ali nikad nije iritantna i savršeno se spaja u "slagalicu strave" cijele predstave. Kada se govori ponajprije o atmosferi tu je još jedna stvar, a to je da je u predstavi na jedan novi način iskorišten dio INK-a. Publika je do Male scene dovedena kroz stražnji ulaz, iz krila zgrade gdje je blagajna, potom vođena podrumom do gledališta na čijem ulazu ih je blagoslivljao svećenik iz predstave. U jednom trenutku će se dio radnje predstave preseliti u podzemlje zgrade što će publika promatrati uživo preko filma koji snima snimatelj Boris. U tom podzemlju kriju se neke mračne tajne koje će isplivati u drugom dijelu, no sama kazališna zgrada na ovaj je način dobila jednu novu dimenziju. Za scenografiju kao važan element predstave zaslužni su Deni i Martino Šesnić, a Deni potpisuje i oblikovanje svjetla, dok je Martino bio zadužen za video. Odličan posao odradio je i Pierre Kliman čiji se rad na frizuri i masci najbolje vidi na licu Helene Minić Matanić koje djeluje uvjerljivo ispijeno, ostarjelo i iscrpljeno. Sve to ne može proći bez kostima koje je izradila Desanka Janković, a dio priče je i kratak film snimljen u Vodnjanu. Fotografije je radio Hassan Abdelghani, a nismo zaboravili niti Manuela Kaučića koji je kao organizator i inspicijent predstave ubačen i kao glumac u čemu se također dobro snašao.

"Egzorcizam" se nastavlja i to već u ponedjeljak, pa sve do subote u 20 sati. Ako je suditi po reakciji oduševljene publike na kraju subotnje premijere i ovu Matanićevu predstavu u produkciji pulskog gradskog kazališta očekuje uspješan put. (Mladen RADIĆ, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter