Dakle, cilj je upoznati ono iskonsko selo u koje još nije zakoračio turizam. Iako s nevjericom da taj put neće biti baš tako lagan, već u susretu s Otočanima u Općini Žminj, na samoj granici s Općinom Svetvinčenat, sve su se sumnje rasplinule. Na samo koji stotinjak metara promjera smješteno je, baš kao mali otok, ovo selo vrijednih ljudi, Otočani, u srcu Poluotoka. Možda dolazak reportera u nenadani posjet negdje oko podne i nije najbolji izbor, ali pogled na traktoristu koji ore njivu okruženu vinogradom prepunim zrelog crnog grožđa razuvjerava me da je svaki dobronamjernik uvijek dobro i došao.
Sve je otključano
Pokazuju to i slike otvorenih korti, vrata garaža i staja i baš kao nekada sve je otvoreno i nitko ništa ne zaključava. Kao da se sve nudi i od nikoga se ništa ne skriva. Prvo mi pada napamet da ovdje sigurno nema turista. I zaista nema. Iako već stotinjak metara na kraju sela, odmah iza table gdje počinju Dolenji Krnjičani i nastavlja se put u Kranjčiće, pažnju privlači poznata slika - Kuća za odmor. Čekam traktoristu da završi svoje oranje, a onda pravo pogled na auto s natpisom Glas Istre, pa di je Serđo, upoznajem Marija Peteha koji odmah zna da sam iz Gajane. E, sad je sve lakše i razgovor krene:
- Ča znate Karla, smo skupa čuda lit delali, a ja još dva miseca i gotovo. Uzeja sam otpremninu i biži ča, krajem godine će punih šesdeset, a posla ima i kod kuće, priča Mario kojemu se priključuje i kunjada Ivana, bratova mu žena, s kojima živi zajedno u novoj hiži - oni gore a on dolje.
Istarsko-slavonska veza
- Oni su se vratili iz Umaga u Otočane i sada su tu, dodaje, a Slavonka Ivana, inače porijeklom iz Slatine, kao prava domaćica nudi piće dok sjedimo na škalinima stare njihove djedovine koja očito čeka onu konačnu razdiobu.
Da, turista (još) nemaju. Jedna zagrebačka familija s dicon je kupila ispod njih parcelu i već su napravili prvu deku i da će tu biti kuća s bazenom, a poviše njih je pak lijepa nova kuća dvoje mladih povratnika Otočana s dvoje dice, koji su tako povećali fond od petnaestak kuća koliko ih Otočani imaju i u kojima ukupno živi tridesetak ljudi. Mario oprezno broji "…dolje je Milica, nas je troje, tri četiri dice, pa tri suseda, Romano i Katica, naravno Otočan, sestra i njeni…" i sve nekako bude po troje primjećujem.
- Za udaju u ženidbu ih je koliko ćeš, za cilu korijeru otpeljati, kaže Mario, a kunjada dodaje da je i on u toj korijeri. Mario se smije, a kako je na kraju ispalo do smo generacija koja lovi posljednje otpremnine, predlažem mu da se i on kao brat malo više prošeta po pustoj Slavoniji, a i neka Sirijka bi mogla ovdje naći sriću. Mista ima, zar ne?
Mario priču okrene na drugu stranu. Na moje ranije pitanje ima li u selu krava, svinja, blaga… odgovara da krenemo kod Romana i da vidim kako izgleda krava i tele. Dvorište otvoreno kao i cijelo gospodarstvo od podruma do krova. Mario dozivlje a na barkunu se pojavila domaćica Katica spremna da nam otvori štalu. Unutra Mora i njen mali Morić, krava i tele, iako se otprve nije mogla sjetiti imena krave pa smo čekali da stigne gospodar Romano. I on se uvezao na traktoru. Kampanja ne može čekati, valjalo je zemlju pripremiti za jesenjsku sjetvu.
Romano, to je radnik
Ispod balkona i uz šternu Mario priča kakav je Romano radnik i da je zimus na minus 7 Celzija orao, a imaju isti stari traktor, bez grijanja i klime, ali Romano ne odustaje kada treba nešto raditi. Smije se i potvrđuje glavom, dok Katica traži kravlji pasaporto.
- Ja sam u penziji, a nadam se da ću jednom i u mirovinu. Delati se mora, poljoprivreda ne čeka. Blago moraš imati za malo mlika, telca za meso ili za prodati, gnoj ako ćeš nešto posaditi. Kao što vidite okolo imamo lipe vinograde, ljudi sade kumpire, žito, šenicu, imamo u selu i nešto ovaca, bio je i jedan tovar, koja kokoš, a najviše je psi i mački, priča Romano, Katica stalno nudi ča ćemo piti.
U hladu i s pogledom na cuke spremne za nečiju prehranu, ne mora se u selu baš sve o svemu znati, zar ne, bar ne oni koji nisu iz sela, prisjećamo se starog Jelenića iz obližnjih Lucijani koji je skoro dogurao do stote, a izrađivao je bukalete i sve potrebno iz drveta. Kažem da sam o njemu pisao još prije trideset i neke, a oni uzvraćaju da je to bio rođak vodnjanskog župnika Marijana Jelenića, koji je i moj župnik i prijatelj u Gajani, pa se razgovor pretočio u malu statistiku o Otočanima tko ih čine. Uglavnom prezimena Peteh, Otočani i jedan Žufić. Kažu mi da onaj Otočan ča je sada u Bruxellesu nije otud, ali da su čuli da je sposoban i zbog toga im je drago.
- Bili su i s radija Pule, i razgovarali su s mojon majkom Anom, ima priko osandeset lit, ma ipak je đornal drugo, kaže Mario koji živi između onoga kako je nekad bilo i kako će uskoro prestati biti.
Odlazeći javljam se prijatelju Edu Jeromeli u Batlug, na drugi kraj Žminjštine kojega nisam godinama vidio ni čuo. Kažem da sam u Otočanima i da tražim selo bez turizma. Odgovara mi da su Otočani po nekim pričama nastali dolaskom otočana s Krka, a da je Batlug pravo mjesto koje tražim. Dakle, valja nam tamo. (Mate ĆURIĆ)