Premda se privrženici njegovih brojnih starijih hitova možda neće složiti s takvom ocjenom, no sinoćnji, konceptualno drugačiji koncert Urbana i njegovog benda "4" pred 500-tinjak posjetitelja na pulskom Kaštelu najviše je vrijedio u prvoj polovici ovog dvoipolsatnog koncerta, čiji su ritam tu i tamo, a posebno u završnici poremetile prijeteće kapi kiše.
U tom prvom dijelu sastav nije podilazio očekivanjima najšire publike nego je u odličnom, bitno elektronskom suzvučju svirao nešto novije pjesme, počevši s uvodnom "Moja", ponajboljom Urbanovom pjesmom iz 2008. s njihovog nikad objavljenog albuma "Merkur". Njena kvaliteta nije ni po objavi bila najmasovnije prihvaćena, valjda stoga jer je suvremenog aranžmana, suptilna a nepatetična, tada bila ispred svog vremena.
Uslijedile su "Ruke", a zatim "Kundera" s istoimenog posljednjeg EP albuma, te s istog uratka "Otporan na život". I kasnije nadahnuto odsvirana, lijepa "Kasno je za ljubav" (nešto je manje inspirativna bila izvedba "Ako se napijem do smrti"), pokazali su - s dvogodišnjom vremenskom distancom - da prilična hladnoća kojom je ispraćen posljednji album "Kundera" nije bila opravdana. Koncept nije bitno poremetila "Hiroshima" s albuma "Heloo", dok su s novog albuma - koji bi trebao biti objavljen ove jeseni iako je prvotno najavljivan u lipnju - odsvirane pjesme "Kada se voda povuče" i nešto sugestivnija "Sutra ćemo pričati".
Lauferovu "Budi moja voda", uz pratnju akustične gitare, zajedno s Urbanom otpjevala je i pulska publika, no Urban je po njenom završetku iskazao nezadovoljstvo zadnjim refrenom publike (kad su i pjevač i bend posve utihnuli, iako je bio iskren i srčan). I u tom trenutku, ali ne samo tada i ne samo na ovom koncertu, Urban je pokazao svoju nepotrebnu i pomalo iritantnu grubost u komuniciranju s publikom, izražavajući u svom neuspjelom pokušaju duhovitosti nezadovoljstvo pjevanjem publike.
I inače se ta Urbanova negativna strana nikako ne slaže s njegovom autorskom, pa onda valjda i karakternom romantičnom senzibilnom prirodom, i pravo je čudo da se Urban te svoje infantilne osornosti u komunikaciji između pjesama nije riješio u skoro tri desetljeća bivanja na sceni. To se, dakako, ne odnosi na psovke koje su mu većinom bile spontane, pa i smiješne.
Nasuprot tome, pjevao je srčano, s užitkom i na visokoj profesionalnoj razini; a posljednje vrijedi itekako i za njegov bend. Marco Bradaschia jedan je od rijetkih domaćih bubnjara koji svira i kreira, a ne udara, kao mnogi u nas koji se vode tek fizičkom vještinom; klavijaturist Saša Markovski, svjesno povučen, vrlo je bitan u gradaciji i osnaživanju zvučnih slika, posebno u elektronskim pjesmama; uvjerljiv, senzibilan gitarist Luka Toman mogao bi mrvu manje koristiti taj dominantan, pomalo retro gitarski efekt; dok basist Sandi Bratonja i dalje ima dobar gard te, kao i ostali, silno voli svirati. Ozvučenje pjevača bilo je u redu, što se ne bi moglo reći za cijelu zvučnu sliku, posebno basove.
U drugom dijelu nisu izostali stariji hitovi iz 90-ih "Nebo", "Odlučio sam da te volim", "Mala truba, "Nuclear Baby", dok su neki fanovi ostali zakinuti za "Astronauta".
Finiš koncerta tek su donekle pokvarile veće kapi kiše, no, omogućivši s druge strane intimu završnih, Lauferovih pjesama "Pustinje" i "Svijet za nas", otpjevanih uz pratnju akustičnih gitara. (Zoran ANGELESKI, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)