Svi istarski (i ljudski) ratovi

Cjelokupna glumačka ekipa: Radolović, Kostelc, Cvjetković, Blašković, Brižić i Gojak
Cjelokupna glumačka ekipa: Radolović, Kostelc, Cvjetković, Blašković, Brižić i Gojak

Premijera predstave Milana Rakovca u režiji Ines Pletikos "Blak" s podnaslovom "Ossia, el druxe xe fuć" održana je u srijedu navečer u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula.

Istinite činjenice

Rakovac je ovo djelo napisao prije petnaestak godina, u njemu ima i nekih činjenica koje su se stvarno dogodile, a dramatizaciju potpisuju Kruno Petrinović, Ines Pletikos i Borivoj Radaković.

Iako se fabula odnosi na konkretne činjenice i vremenska razdoblja - u biti na sve ratove koji su kroz dvadeseto stoljeće dohvatili, neposredno ili posredno, i Istru, ona je u biti i atemporalna jer govori o egzistencijalnim pitanjima i unutarnjim previranjima svakog pojedinca koja se uzročno-posljedično reflektiraju kako kroz stanje u obitelji, tako i kroz stanje u državi u određenom vremenskom segmentu, a ta se povijest stalno i neminovno ponavlja.

Glavni lik je Ive Škik, pjesnik i veteran Domovinskog rata i u njegovim razmišljanjima, krizama, monolozima i solilokvijima prelama se čitava suvremena istarska povijest. U interpretaciji nadahnutogAleksandra Cvjetkovića, otkrivamo komadiće mozaika koji su ga doveli do stanja u kojem se nalazi, a otkrivaju se i razlozi njegovog intimnog brodoloma.

Škikov karakter, njegove traume, strahove kao i rane jednoga društva koje nikada do kraja ne zacjeljuju otkrivamo kroz razgovore s njegovom majkom Luce koju interpretira izvrsna Petra Blašković, Puljanka s osječkom adresom koja se nakon dosta vremena vratila na pulske kazališne daske i čiji je nastup publika ispratila ovacijama.

Zanimljivo je stiliziran i odnos Škika s medicinskom sestrom Lenkom, u interpretaciji Lane Gojak koja je ovdje imala jednu od svojih najboljih i uživljenijih interpretacija, a koji se odvija na odjelu psihijatrije pulske bolnice gdje je Škik hospitaliziran nakon ekscesa počinjenog u teškom psihičkom stanju.

Škik se bori s vjetrenjačama, pa odustaje od svake borbe jer je suočen s uzaludnošću takve borbe, odnosno bilo kakve borbe. Politička dimenzija predstave, ona koja reflektira kolektivnu sudbinu i pokazuje da smo svi mi na neki način "taoci" sudbine i povijesti koja se ponavlja, te da su protagonisti određeni ratnim zbivanjima koja su doživjeli u prvom licu, ili pak posljedicama i nikada do kraja izliječenim traumama koje su proživjeli, posebno je vidljiva iz razgovora Škika i njegovog bivšeg zapovjednika i ratnog druga Ante (Denis Brižić), koji se također odvija na psihijatriji.

Bogat jezik

Tu je i Jasna-Chiara, Škikova bivša djevojka u interpretaciji inspirirane i na trenutke osebujne Marine Kostelac, a iz razgovora protagonista s majkom, kao i s Jasnom-Chiarom, razmotava se klupko radnje, sve tajne izlaze na vidjelo, iako do protagonista ne dopiru uvijek ti vapaji.

Chiarin sin i bivši Lenkin dečko je Leo, Škikov "tajni" sin ambiciozni je doktor u interpretaciji vrlo korektnog Rade Radolovića, koji je, kao i Denis Brizić, već glumio u ranijem ostvarenju Milana Rakovca "Riva i druxi".

Zanimljiv je i jezik predstave, ima puno žargona, i raskošne, versificirane simbioze istrovenetskog na puležanski način, čakavskog, književnog talijanskog uz "sočne" psovke, a tu su došle do izražaja i glumačke "nijanse" kod protagonista, ovisno o tome kako se tko služio dijalektom i koji je dijalekt kome najviše "ležao".

Suvremenu scenografiju koja s videom i mappingom Marka Bolkovića ima kao jedan od ciljeva prikazati suštinu svih ratova odlazaka i unutarnjih previranja, potpisuje Lara Ritoša Roberts, Puljanka s londonskom adresom. Autor glazbe je Livio Morosin.

Predstava je na tragu Rakovčeve "Riva i druxi", a i cjelokupnog njegovog opusa, barem što se tiče ideološkog i psihičkog "seciranja" likova, a prije svega jezičnog izražajnog sredstva, koji je kod njega uvijek vrlo razgranat i slojevit.

Na trenutke se čini da su određeni dramski 'pasaži' naknadno inkorporirani u tkivo fabule da bi se dodatno potaknula aktualnost, ali i atemporalnost fabule, iako ona sama po sebi funkcionira vrlo dobro i bez dodatnog "osuvremenjivanja".

Cijela predstava ide crescendom, omogućavajući glumcima da "rastu", da se razvijaju, a ne toliko upečatljive dijelove dobrog i zanimljivog teksta Milana Rakovca nadoknađuje i upotpunjava posebno inspirirana i sugestivna gluma aktera predstave. (Vanesa BEGIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)


Podijeli: Facebook Twiter