Uobičajen je ljetni dan- mravinjak na ulicama i plažama. U sezoni, ponovno oživljavaju i neka manje posjećena mjesta. Ili ona na koja svojom voljom i ne odlazimo često. Jedno takvo je i dvorište bolnice "Dr. Martin Horvat", u kojem se smjestila Udruga M.A.R.E. Riječ je naime, o prostoru nekadašnjeg bolničkog kinderaja koji se više od desetljeća, korak po korak, pretvarao u odmaralište za žrtve mina.
U njegovu gradnju i opremu utrošeno je puno svega- od novca i građevinskog materijala do strpljenja i ljubavi. U tom desetljeću bilo je i puno elana, poslovnih i inih veza dr. Dijane Pleštine s kojom smo i sami iz godine u godinu "otvarali", pa opet zatvarali Centar. Konačno, lani je Centar primio svoje prve korisnike da bi ovog srpnja, dolaskom 35-ero mališana i troje njihovih učitelja iz poplavljenog naselja Strošinci, procvjetao.
Ispred Centra M.A.R.E., na terasi, uz vruću jutarnju kavu i kolače, odrasli nas čekaju. Oni manji, po onoj "kud koji mili moji". Dio ih u dvorištu ganja loptu, djevojčice oslonjene na zidić čitaju knjigu, dječaci se došaptavaju i smijulje…Vrt velik i pokošen a pogled koji puca iz Centra prema starom gradu, jedan od najljepših. Dječje sobe, dnevni boravak, kao i čitava zgrada ostavljaju bez daha.
Šareno, veselo, dječje…U početku, najmlađi nezainteresirani za razgovor. Ta, osmogodišnjaci, a pogotovo trinaest i četrnaestogodišnjaci imaju važnije poslove. Ipak, "upecali" su se jer nisu mogli odoljeti vlastitoj znatiželji. Prvi probija led Kevin. Kevin s K, ne s C i "teškog" prezimena, jer kako kaže tata mu je Nijemac. Preziva se Neuberger i sriče nam slovo po slovo.
- Ma, nisam u početku želio doći i ostaviti svoju Vrbanju. Pomagao sam, čistio kuću i punio vreće. Ali sada sam jako sretan i nadam se da će i moji roditelji doći u Rovinj da zajedno gledamo ovu ljepotu, reče nam jedanaestogodišnji Kevin, koji je, kako objašnjava jednog petka otišao u školu, a kada se vratio kući više nije zatekao ništa. Ovaj elokventan dečkić, kao da se pravda što u Rovinju uživa. Teško mu je, jer zna u kakvoj su mu situaciji roditelji jer "nisu ništa napravili pošto od države još nisu dobili novac".
U Rovinju, u kojem je prvi put stvarno mu je super. "Hotel" je odličan i smještaj mu je baš odličan.
- Sve mi se jako sviđa, a najviše izlet brodom na Crveni otok. Baš super bila mi je igraonica, odličan ručak i automat za sok. Toliko sam ga popio da me je zabolio trbuh, veli nam pričljivi i simpatični Kevin.
Trinaestogodišnja Ivana Filipović i godinu dana starija Nikolina Živanović, slažu se s Kevinom da je u Rovinju baš sve odlično. Obje mi vele, da su njihove kuće, srećom pošteđene od poplave, ali da su iza sebe ostavile puno "akcija"- spremanja i uređivanja mjesta i okoliša ali i čitave rojeve dosadnih komaraca. I njima, usprkos tome što se odlično provode, roditelji su stalno u mislima. Srećom, smiju se moje sugovornice, mobiteli rade ko' ludi.
O tome, kako se djeca snalaze i što su u Rovinju zatekli, najviše govore njihovi učitelji - Drago Trojan, Katarina Marjančić i Danijela Babić. Slažu se, da je grad predivan, no ono što se riječima ne može opisati, to su Rovinjci i svi oni ljudi koji su doprinijeli tome da djeca zaborave traumu koju su preživjela, da zaborave priče i strahove roditelja koji slušaju iz dana u dan, iz sata u sat… Neki od njih nikada nisu vidjeli more, a većini njih je zajedničko da na ljetovanje ne idu redovito. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU