Taj Mahal podsjeca da ljubav još postoji

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

Najcešci turisticki razlog posjeta Indiji želja je da se razgleda i doživi Taj Mahal. Svi koji su ga vidjeli možda i nisu ostali zateceni njegovom impozantnošcu jer na svijetu ima i drugih velebnih i atraktivnih gradevina, no oduševila ih je ljepota zdanja i prateca romanticna prica o njegovom nastanku. Naime, najpoznatiji spomenik ljubavi dao je izgraditi maharadža Shah Jahan svojoj trecoj po redu najvoljenijoj ženi - perzijskoj princezi Mumtaz Mahal koja je umrla na porodu njihovog cetrnaestog djeteta. Pred tolikom kolicinom ljubavi i oni koji posjeduju srce samo za otkucaje moraju se pokloniti. Zadrhtiš pri pomisli na to što je jedan covjek bio sposoban zamisliti i sprovesti u djelo kao dokaz svoje vjecne ljubavi. Trnci te produ i kada se prisjetiš svih onih žena koje su zbog bolesnih ljubavi i ljubavnika sakacene, protjerivane, mucene, silovane i ubijane. No, nažalost, cini se da mora tako biti. Jer u idealnom svijetu bez tuge i patnje naš se planet ne bi zvao Zemlja, vec bi ponosno nosio jedinstveni naziv Taj Mahal. U takvom svijetu mašte ne bi hodocastili u Indiju da se uvjerimo da ljubav još postoji. Bilo bi dovoljno tek da se rodimo i postojimo. Jednostavno, da živimo punim životom.

No, buduci da je u ljudskoj prirodi da se sve nježno i lijepo osujeti, i sama sam, nevoljko priznajem, bila pomalo razocarana saznavši da prica o sakacenju radnika i glavnog arhitekta nije istinita. Naime, dugo sam vjerovala u zastrašujucu legendu prema kojoj je mogulski maharadža nakon izgradnje Taj Mahala, koja je potrajala pune 22 godine i na kojoj je radilo 20 tisuca duša, dao iskopati oci glavnom arhitektu i odsjeci ruke svim radnicima u nastojanju da ih onemoguci da slicno zdanje izgrade na nekom drugom mjestu.Od domacina doznajem da je to legenda za lakovjerne turist(kinj)e kojima nedostaje malo dramatike, odnosno suvislog i razumljivog objašnjenja što i one nemaju svoje male i intimne spomenike ljubavi. No, za razliku od ove legende, Taj Mahal prati i jedan istinit, ništa manje atraktivan dogadaj.Vrativši se iz rata, jedan od trojice maharadžinih sinova u želji da se dokopa naslijeda dao je pobiti bracu, a oca doživotno zatocio u tvrdavu Red Fort, u kojoj je Shah Jahan proveo svoje posljednje godine života, i to zakljucan u sobici s pogledom na Taj Mahal, što je, ruku na srce, uistinu zastrašujuce. Maharadža je imao u planu izgraditi i crni Taj Mahal s druge strane rijeke te ga srebrnim mostom spojiti s bijelim, što nije uspio ostvariti. Sahranjen je uz svoju kraljicu, a na njihovoj zajednickoj grobnici dao je da se napiše: »Svijet je most. Prijedi ga. Na njemu nemoj ništa graditi. Traje samo jedan tren«.
Izlaskom iz dvorišta Taja, kao i svih znacajnijih gradevina, bilo da je rijec o ljetnim ili zimskim palacama ili rezidencijama, ponovno se vracamo na ulicu. Nakon dragim kamenjem optocenih zidova, srebrnih tapeta, bogatih tapiserija, fascinantno lijepih mozaika ili kristalnih lustera, svakodnevni život ulice i grada koji se pruža pred nama više nije tako raskošan, no zbog toga nije ništa manje važan i zanimljiv posjetiteljima. Primjerice, na indijskim ulicama odmah cete uociti gostoljubivost i nesebicnost domacina. Opce je poznato da mladi Europljani, posebice oni s ruksakom na ledima, vole Indiju. U toj ce im zemlji domacini rado otvoriti vrata svojih domova i srdaca te bez puno pitanja s njima podijeliti rucak ili veceru. Taj je obicaj narocito izražen u manjim mjestima i selima diljem ove cudesne i svim mogucim suprotnostima premrežene zemlje.
S druge strane, u velikim gradovima, gdje prosjake susrecete na svakom koraku, ne možete ne primijetiti da Indijci rado pomažu manje sretnima i siromašnijima od sebe. Prava je rijetkost da se ignorira ruka prosjaka ili tobože slucajno i važno okrece pogled u drugom smjeru. Indijci, naime, istinski i iskonski vjeruju da se sreca i blagostanje moraju dijeliti. Jer, kako nam objašnjava konobar u jednom Delhijskom restoranu, oni ne bi mogli biti sretni ako imaju puno, a covjek do njih ništa.
- Kako da uživam u mesu, salati i krumpiru dok covjek do mene skapava od gladi? U takvim ce slucajevima 99 posto Indijaca podijeliti svoj rucak da bi i jedan i drugi imali po zrno riže, objašnjava sredovjecni Indijac, zamoljen da nam kaže koliko mjesecno zaraduje i kako živi. I dok mi smatramo da su mu primanja iznimno skromna, naš sugovornik tvrdi da zaraduje više nego što mu je potrebno. Zato je posao konobara podijelio s bratom, da bi oboje imali dovoljno. No, tu prica, na naše veliko zaprepaštenje, nije gotova. I njegov je brat, naime, zakljucio da ima više nego što mu je potrebno pa je svoje radne smjene i placu podijelio - s dvojicom sinova. Danas taj isti, za naše standarde loše placeni, posao namijenjen jednom radniku obavljaju cetvorica i svi su, kako vele, sretni i zadovoljni. Uistinu da ne povjeruješ vlastitim ušima.

Kupovina je u Indiji, baš kao u arapskim i ostalim azijskim zemljama, jedinstveni doživljaj. Rijetko ce vam poci za rukom da kupite nešto »na brzinu«, bez da prethodno ne popijete caj s gazdom i barem nakratko ne sjednete na neki od okruglih ili kockastih divana. E, tada i pocinje najzanimljivije - cjenkanje. Pa tko više i duže izdrži, taj bolje prode. Ma, nije istina, uvijek i stalno bolje produ kupci jer sve, ama baš sve što se kupi u Indiji za naše je pojmove ispod cijene, pa cak i kad platite prvu prodavacevu cijenu svjesni ste da ste prošli izvrsno. Ono što me posebno oduševilo kod Indijki to je njihov smisao za boje. Njihovi sariji, bilo da je rijec o dnevnim ili onima koji se nose u svecanijim prilikama, živopisnih su boja. Ne cudi stoga što je Jaipur, glavni grad Rajasthana, kada je nestalo crvenog pijeska za njegovu gradnju obojan ružicastom bojom, bojom ljubavi po tradicionalnom indijskom vjerovanju, zbog cega je zasigurno danas i jedan od najljepših gradova Indije. Nevjerojatno, ali istinito: u Jaipuru sve je pink boje - stare i nove zgrade, trgovi, prodavaonice, palace... pravi indijski Barbie grad.
U svakom slucaju, Indija vas nece ostaviti ravnodušnima. Ili cete joj se stalno vracati ili cete zasvagda od nje odustati. Cini se da sredine nema. Ne postoji. No, bez obzira na vlastito opredjeljenje svi koji su je jednom vidjeli - njene slike, mirise, ljude i njihov nacin života - zauvijek ce je imati urezanu u sjecanju. A ja? Ja bih sebi poželjela da bar cetiri godine, kao Dino Debeljuh, možda ne baš kao veleposlanica, ali kao možebitna stanarka ove velike i mnogoljudne zemlje, provedem u njenom narucju.(N. O. R.)

 


Podijeli: Facebook Twiter