Završetak s prvacima crnog vala

Priveden je kraju 1. bunker festival zabranjenih i zaboravljenih filmova koji se održavao u Multimedijalnom centru Luka tijekom prošlog tjedna, a programski je obuhvatio poznata cenzurirana djela hrvatske i srpske kinematografije. Među prikazanim ostvarenjima našli su se filmovi svojedobno ideološki nepoželjnih hrvatskih autora (Krsto Papić, Branko Marjanović, Lordan Zafranović) i njihovih srpskih kolega (Lazar Stojanović, Miroslav Antić i Želimir Žilnik).

Budući da Žilnik zauzima posebno mjesto u ovoj skupini (zbog šikaniranja u domovini tijekom 1970-ih bio je prisiljen snimati u Njemačkoj), na festivalu su prikazana čak tri njegova filma.

Najprije slavno i Zlatnim medvjedom nagrađeno djelo "Rani radovi", a zatim noviji filmovi "Evropa preko puta" i "Kud plovi ovaj brod". Žilnik je stilski prepoznatljiv po vještom kombiniranju elemenata igranog i dokumentarnog filma, što je itekako uočljivo u filmu "Kud plovi ovaj brod". Sniman je s naturščicima tako da pojedini prizori ostavljaju dojam dokumentarizma, ali cjelokupna priča ipak sugerira da je riječ o fikciji, odnosno težnji igranofilmskoj rodovskoj pripadnosti. Žilnikov junak (Giuseppe Pastorchich) je vitalni stariji Talijan istarskog podrijetla, koji namjerava pronaći ženu da bi udovoljio majčinoj želji, a ta će ga potraga odvesti put Mađarske, Bugarske i Crne Gore.

Žilnikov znameniti crnovalovski kolega Živojin Pavlović (Šabac, 1933. – Beograd, 1998.) također je pokazivao iznimno umijeće u kombiniranju vrsno razrađene priče s angažiranim političkim stajalištima.

U "Zasedi" (1969.) prati mladoga komunista (Ivica Vidović) koji u neposrednom poraću proživljava nesretnu ljubav s lokalnom ljepoticom (Milena Dravić), dok s filmskih ekrana trešte Staljinovi propagandni kadrovi, a komunistički vlastodršci love preživjele pripadnike lokalnih četničkih odreda. Pavlović iznimno dojmljivo sukobljava tragičnu ljudsku sudbinu i razočarani idealizam s beskrupuloznim nehumanim sustavom (uopće ne čudi da film nikad nije pušten u kinodistribuciju), a istodobno održava pažnju vrsnim redateljskim stilom i sjajnim vizualnim rješenjima. Naročito je upečatljiv kadar u kojemu radnici preko mosta nose izokrenute dijelove velikog reklamnog panoa sa Staljinovim likom, koji će u završnici osvanuti na partijskoj svečanosti.

Valja zaključiti da se 1. bunker festival zabranjenih i zaboravljenih filmova, pod vodstvom Zorana Ivezića, pokazao zanimljivim i poželjnim filmskim iskustvom, naročito u ovom razdoblju kad se ljetna festivalska ponuda naglo gasi. Jedino začuđuje blagi odaziv publike. (E. LENIĆ)