O glagoljskim tekstovima iz Istre kao izvorima za povijest govorio je na javnom predavanju u Državnom arhivu u Pazinu akademik Josip Bratulic, predstavljajuci temu kojom se kao znanstvenik vec desetljecima bavi.
Predavanje je otvorio zanimljivom konstatacijom da od poznate i dokumentima potkrijepljene "službene" povijesti država, vladara i vojskovoda, obicne ljude puno više zanima povijest malih ljudi, povijest preživljavanja u teškim vremenima.
Za primjer je Bratulic uzeo postupno, ponekad teško i mukotrpno prihvacanje krumpira kao nove prehrambene namirnice u Europi, kojeg sve do 19. stoljeca u mnogim krajevima seljaci nisu htjeli saditi, a ipak je ta namirnica naposljetku pomogla prevladavanju krize i gladi na evropskom tlu.
Slicno je i s kruškama "tepkama", koje su taj naziv dobile jer ih seljaci nisu htjeli saditi pa su zbog toga od vlasti dobivali batine, "tepli" su ih, odnosno tukli, dok se nisu povinovali naredbi o sadnji krušaka, a ispostavilo se da su te kruške medu najrodnijima i najukusnijima.
I murve Marije Terezije, sadene širom Carevine radi uzgoja dudova svilca u vrijeme kineskog embarga na izvor svile, jedan su od takvih povijesnih detalja.
Život obicnih ljudi kao predmet povijesnog izucavanja, odnosno takozvana mala povijest postala je osobito popularna nakon što se medu francuskim povjesnicarima stvorila tzv. škola Annales, a taj je trend brzo zahvatio i svjetsku povijesnu znanost.
Kakve veze s time ima glagoljica? Upravo u tome, smatra Bratulic, što se u glagoljskim natpisima, spisima, dokumentima, maticnim knjigama, bratovštinskim zapisnicima i slicnoj gradi išcitava povijest malog covjeka na istarskome tlu.
Medutim, prava i sustavna dubinska istraživanja istarske "male povijesti" iz glagoljaške grade tek predstoje, jer su se glagoljicom u nas više bavili filolozi nego povjesnicari. To je i razumljivo, jer kako veli Bratulic, "glagoljica je bila posuda u kojoj se cuvao naš jezik".
Brigu o glagoljskoj baštini treba nastaviti, savjetuje Bratulic, daljnjim objavljivanjem glagoljske grade u knjigama, a na tom polju posebno je istaknuo trud pokojnog Branka Fucica, te Dražena Vlahova iz pazinskog Državnog arhiva.