Lopov mi je ukrao dvije Zlatne Arene

Večerašnjoj projekciji filma "Besa" na pulskom Kaštelu prisustvovat će i redatelj Srđan Karanović, autor koji je točno prije 30 godina u Puli osvojio Zlatnu Arenu za film "Petrijin venac". Pored tog snažnog emotivnog filma iz 1980. godine, široj je publici najpoznatiji kao autor kultne serije "Grlom u jagode" (1975.), nostalgičnog prikaza odrastanja u šezdesetima. Jedan je od najvećih jugoslavenskih redatelja; studirao je na praškoj filmskoj akademiji FAMU, a pored deset igranih filmova, snimio je i više od 70 dokumentarnih, kratkih igranih i namjenskih filmova.

Govoreći prije dvije godine o stereotipima vezanim uz "divlji Balkan", makedonska teoretičarka Elizabeta Šeleva poslužila se i jednom izjavom Srđana Karanovića u kojoj se požalio da strani producenti od njega očekuju i financijski podržavaju filmove u kojima se koristi balkanska mješavina krvi, nasilja, rata i strasti.

- Jeste li u snimanju filma "Besa", budući da je riječ o koprodukciji, imali punu autorsku autonomiju, bez ikakvih naloga producenata u proračunatom, stereotipnom pogledu na Balkan?

- Može se reći da jesam. Bilo je nekih produkcijskih uvjetovanja u smislu gdje trošiti čiji novac, a samim tim i odakle angažirati pojedine suradnike. Nijedan producent (bilo ih je čak devet!) nije se miješao direktno u moje autorstvo. Da je bilo drugačije, taj film, kao i svaki drugi, ne bih ni snimao. Mislim da je film ispao oko 70 posto onako kako sam ga zamislio, a to je vrlo visok postotak. Današnje koprodukcije su, inače, vrlo komplicirane; dugo se čeka na pojedine rate raznih fondova iz različitih zemalja. To je i razlog što su se pripreme, snimanje i obrada prilično razvukli. Čekanja i neizvjesnosti utjecali su i na koncentraciju ekipe, a i na moju. Tu se možda negdje "pogubilo" preostalih 30 posto.

- Kako danas, s deset, petnaest godina odmaka, gledate na ratove na području bivše Jugoslavije? Čini se da je nacionalizam, iako utihnuo i potisnut globalizacijom, još uvijek dominantna "kulturološka" matrica na prostorima bivše Jugoslavije?

- Ti su ratovi za mene bili čista i surova besmislica s nepotrebnim žrtvama i stradanjima. To je odavno jasno iole mislećim ljudima sa svih naših prostora. Ni jedan narod se odavde ne može iseliti ili preseliti. Ostajemo živjeti zajedno - jedni s drugima ili jedni pored drugih. U duhovnom smislu, to je ostao isti prostor, bez obzira što se nekada zvao Jugoslavija, a sada se zove "region". Mislim da polako sve više surađujemo i razmjenjujemo duhovna i materijalna dobra. Bilo bi to još ljepše i lakše da se političarima u tim novonastalim državicama povremeno ne prohtije ponovno nas intrigirati i huškati jedne na druge. To valjda rade da bi učvrstili sebe na vlasti i opravdali te besmislene i užasne ratove.



- Niste snimali tijekom 90-ih. Između filma "Virdžina" (1991.). i "Sjaja u očima" (2003.) imali ste 12 godina redateljske pauze. Je li to bio politički protest protiv Miloševićevog režima ili se u tom nacionalističkom ludilu i ratu niste mogli ili željeli autorski izraziti?

- Da, u početku je to bio protest protiv Miloševićeve vladavine, a i protiv svih naših ratova koji su, između ostalog, rušili i sve duhovne vrijednosti na svim našim prostorima. Poslije Daytonskog sporazuma vratio sam se u Beograd i pokušao ponovno snimati filmove. Sad se javljaju drugi problemi koji su sve teže savladivi. Ukratko se zovu – novac!

- Široj ste publici najpoznatiji po iznimno popularnoj romantičnoj seriji "Grlom u jagode" koja sve do danas, 35 godina od snimanja, nije izgubila kvalitetu i gledatelje. Koliko je njezin uspjeh utjecao na Vaše naknadno stvaralaštvo?

- Naravno da taj uspjeh raduje i mene i moje suradnike, ma koliko ga nikad, u ovom obimu, nismo očekivali. Taj uspjeh nije direktno utjecao na moj daljnji rad. Uvijek se trudim snimati zaista drugačije filmove koji će što manje ličiti na bilo što, što sam ranije radio. Nikad se kasnije više nisam, na primjer, bavio nostalgijom kao temom i atmosferom.

- U nekoliko ste navrata osporavali postojanje "Praške škole" kao nekakve zajedničke autorske grupe, tvrdeći da je svatko od kolega koji je s Vama koncem 60-ih studirao filmsku akademiju u Pragu autor za sebe (Goran Marković, Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Goran Paskaljević, kasnije i Emir Kusturica). Koliko ipak s Rajkom Grlićem dijelite zajednički autorski senzibilitet? On je Vama bio koscenarist u "Grlom u jagode", Vi njemu u filmovima "Kud puklo da puklo" i "Bravo Maestro".

- Svi smo mi prirodno krenuli svojim putovima. Naši filmovi, ni na studijima, nisu ličili jedni na druge. Sada se i rijetko viđamo i "živimo svoje etike", ponekad snimamo s većim ili manjim uspjehom. Vrlo sam kritičan prema našim filmovima, pogotovo prema svojim, ali mislim da bi historija filma s ovih prostora bila mnogo tužnija da nije bilo tih naših filmova. S Rajkom Grlićem se i dalje družim, koliko razdaljine to dozvoljavaju. Razmjenjujemo scenarije i ideje i dobro se razumijemo svaki put kad se vidimo.

- Za emotivno snažan film "Petrijin venac" nagrađeni ste Zlatnom Arenom u Puli prije 30 godina. Mnogi to smatraju Vašim najboljim filmskim ostvarenjem. Čega se najintenzivnije sjećate s te pulske projekcije?

- Za svaki moj film postoji određena, veća ili manja, grupa fanova koji misle da je baš to moj najbolji film, a možda i najbolji film baš s ovih prostora. Mnogima je to "Petrijin venac", ili "Jagode u grlu" (opori filmski nastavak serije "Grlom u jagode" iz 1985., op. a.), a sad i "Besa". I ostali filmovi, srećom, nisu bez strasnih "navijača". Inače sam dobio i još dvije Zlatne Arene za režiju, za filmove "Miris poljskog cveća" (1978.) i "Nešto između" (1983.). Međutim, te dvije Arene ukrao mi je i odnio lopov kad je prije nekoliko godina obio moj beogradski stan. Mislio je valjda da su od pravog zlata. Nikad ih nisam našao, a baš su mi bile drage.

- I Vaš posljednji film "Besa" dokaz je suradnje filmskih umjetnika na prostoru bivše Jugoslavije. Postoji li postjugoslavenski kulturni prostor kao cjelina ili su posrijedi tek povremeni i izdvojeni partnerski projekti?

- Naravno da taj prostor postoji. Filmovi će nam biti sve bolji ukoliko još više budemo surađivali. Takva suradnja nimalo neće štetiti autentičnosti pojedinačnih državnih kultura. Naprotiv, birokratsko "zaključavanje" u sitne lokalne okvire samo vodi k degeneraciji stvaralaštva i mišljenja.

- Zbog čega su kinematografije u socijalizmu bile profesionalnije, produktivnije nego danas i snimale kvalitetnije filmove? Je li razlog samo u nekada boljoj logistici, organizaciji, financijama ili pak u današnjem manjku kvalitetnih autora?

- U vrijeme socijalizma film je svuda, pa i ovdje, bio državi i društvu važniji nego što je danas. Danas je film potpuno skrajnut, marginaliziran, kao i cijela kultura koja, kako netko reče, u svim našim državama živi od većeg ili manjeg "bakšiša" države. Inače i danas, kao i onda, ima puno talentiranih, ali i netalentiranih ljudi na koje se ravnopravno dijele postojeća sredstva. To je, međutim, problem i u daleko kulturnijim sredinama od naše. (Razgovarao Zoran ANGELESKI)