Glas Istre
Utorak
24.01.2017.
Pula
Vrijeme po gradovima u Istri
24.01
KOLUMNA
Ptice su padale u letu
Piše: Davor Šišović
Objavljeno: 10.01.2017 | 11:56 Zadnja izmjena: 10.01.2017 | 11:56 0 komentara

Zima, odnosno hladnoća, glavne su teme posljednjih dana i kolikogod se drugdje po Hrvatskoj iz meteoroloških kronika izvlače desetljećima udaljeni datumi minusa većih od ovih koji se sada bilježe, za Istru je ova zima, zasad, sasvim prosječna. Hladna, ponegdje u unutrašnjosti čak i vrlo hladna, zasad bez snijega, dakle - sasvim prosječna. Ali ima još vremena, jer posljednjih godina se za Istru ekstremni temperaturni i klimatski minimumi bilježe tek u veljači ili čak ožujku, a mnogi se sjećaju kako se prije dvadesetak godina temperatura na sam Uskrs bila spustila na čak -17 stupnjeva, kada su stradale tisuće maslina i voćaka, pogotovo u okolici Kaldira.

Istarske zime neujednačene su, jednako kao i ljeta, neke će pokazati zube, neke neće, a zapamtit će se samo one najstrašnije. Danas će možda zvučati simpatično, ali tadašnjim ljudima vjerojatno nije bilo nimalo milo što su u onodobne glagoljske kronike morali zapisati kako 20. siječnja 1541. godine "pomreše uliki i smokvi pod Učko i v Istrie", ili kako se boljunskom popu Vicencu Frlaniću 1600. godine zamrznulo i vino u kaležu, ili kako su se ptice smrzavale u letu i mrtve padale na zemlju. Valjda nije za to bila kriva ptičja gripa? I u novije vrijeme ljudi kojima je to važno, poljoprivrednici, vinogradari, maslinari, pčelari, bilježe i pamte rodne i manje rodne godine, pa tako i one koje su svojim mrzlim zimama tih godina skrivile praznije bačve i kasune.

U istarskoj prošlosti vrlo hladne zime bile su rijetke, zato su u pravilu takve i bivale katastrofalne i izazivale u najmanju ruku sezone sveopće gladi, no statistika koja nemilosrdno na razinu pravila izdiže prosječne a ne ekstremne vrijednosti, istarski odnos prema prosječnoj zimi odražava kroz materijalno i kulturno nasljeđe dalje i bliže prošlosti. Ni u dubljoj unutrašnjosti, ni na padinama Učke i Ćićarije kuće se, primjerice, nisu gradile kao u snijegom obilatijem i relativno bliskom Gorskom kotaru, s oštrijim i nakošenijim krovovima, već su gotovo jednake na svom prostoru od Žbevnice do Kamenjaka.

Ni dizajn unutrašnjosti tradicijske istarske hiže nije pretjerano vodio računa o hladnoći: jedini izvor topline bila su ognjišća, ali osim što se uz njih moglo ogrijati, njihova važnija funkcija bila je da se na njima kuhalo i na druge načine pripremala hrana. Još ima živih ljudi koji mogu ispričati kako se nekoć, u doba njihova djetinjstva ili mladosti, obitelj okupljala oko ognjišta, tu se primalo i goste i susjede i rodbinu kada dođu u posjet zimi, i kako se u takvim prilikama tijelo sprijeda žarilo od topline, a leđa istovremeno mrznula.

Ni tradicijska istarska nošnja nije bila dizajnirana za velike hladnoće, malo je tko imao više od jednog toplog i dugačkog suknenog ili vunenog kaputa ili ogrtača, a i to više za svečane prilike nego za doba velike hladnoće, dok su kožusi odnosno ogrtači ili bunde od ovčjeg runa bili još i rjeđi. Ni toplija pokrivala za glavu se kroz stoljeća u Istri nisu razvila, u štalu se i po ledu išlo u drvenim cokulama, dok se nisu pojavile industrijske gumene škornje, a rukavice ili drugovrsne navlake za ruke za tradicijsko su istarsko odijevanje potpuna nepoznanica.

Ono što u prošlosti u Istri jest bilo tipično zimsko je hrana; krepkija i masnija nego u drugim dijelovima godine, za istarsku zimu tipična su bila i zimska okupljanja susjedstva radi zajedničkih kućnih radova, češljanja vune (skubačije) ili komušanja kukuruza (lupačije), ali ti su susreti služili i spajanju mladih parova, skiciranju budućih obitelji. Zemlja je zimi uglavnom mirovala, pa ako se u kasnu jesen obavilo sve što je trebalo, sve što je jednoj prosječnoj obitelji trebalo, sušilo se na šufitu, u konobi ili pod gredama u lišijerama (podrazumijeva se da je i praščina već obavljena), dozrijevalo u bačvama, kiselilo se u maštelima, počivalo u kasunima. Ako je bilo dovoljno da se još udijeli kolejanima i maškarama, obitelj je bila zbrinuta, zadovoljna i ponosna. Kroz zimu se u miru čekalo ponovno buđenje prirode, novi razvojni ciklus.

A snijeg? Ako ga je i bilo, nije bila tragedija, kao što nije bila tragedija ni ako ga godinama nije bilo. Jedan od pisaca Boljunske kronike, rečeni pop Vicenc Frlanić, zapisao je da 19. travnja (travnja!) 1595. godine "pade sneg veliki do mora i tada ne cvatehu črešne i višne", tolika je to senzacija bila, veća nego kad nas danas ljudi zovu da slikamo za novine voćke procvjetale u prosincu ili šparugu ubranu u siječnju. Nego, sve mi se čini da se tolika medijska pažnja zimi i hladnoći kao meteorološkim i povijesnim fenomenima događa zato da se ne bi ista takva pažnja posvećivala onima kojima je hladno i zima.

Jer, malo se koja zima pamti po tome koliko se ljudi te zime smrznulo. Ali će se pamtiti ako te zime ptice smrznute padaju u letu.

Pošalji mailom Ispiši


Novosti
PulaIstra
CrnaKronika
Sport
Kultura
Mozaik