Glas Istre
Petak
25.04.2014.
Pula
Vrijeme po gradovima u Istri
25.04

KOLUMNA
Izazov demokracije
Piše: Davor Šišović
Objavljeno: 10.09.2012 | 07:35 Zadnja izmjena: 09.09.2012 | 19:16 0 komentara

Prije dvadesetak godina ovakav bi naslov novinske kolumne polučio sasvim drugu vrstu radoznalosti nego danas. Naime, pri izlasku jedne države i njoj pripadajućeg društva iz sustava koji se nazivao totalitarističkim, i istovremenom proglašenju ulaska u drukčiji sustav koji se odmah u startu, da bi se vidno i suštinski razlikovao od prethodnoga, nazvao demokratskim, javno komuniciranje obilovalo je poučnim štivom. Svakako je, tada, bilo dobrohotnih pokušaja javnog pronošenja spoznaja o bitima demokratskih sustava, kao što je, već tada u samom startu, bilo i onih više satiričkih, koji su upozoravali da nije dovoljno neki sustav nazvati demokratskim da bi on doista takav i bio, već ga treba graditi sa svim sadržajima koje treba imati, sa svim funkcijama koje trebaju funkcionirati, a da pritom uopće nije najbitnije kako taj sustav zovemo.

Već tada - i neki su to primali otvorenog srca, dok su drugi takve glase odmah okrštavali protudržavnim i antinarodnim djelovanjem - znalo se upozoravati da će hrvatska demokracija trebati dugo, dugo sazrijevati. Duhovita, iako u biti strašna s obzirom na nestrpljivost hrvatskih građana da konačno okuse blagodati te demokracije, bila je usporedba s Engleskom i 400 godina košenja trave da bi se dobio onakav engleski travnjak kakav obično zamišljamo kad čujemo da netko kaže „pravi engleski travnjak“, a svi shvaćamo da se tu zapravo ne radi o travi nego o demokraciji. Iako, zapravo, nije baš da možemo iz prve izdvojiti dovoljno elemenata nekakve engleske demokracije iz kojih bismo mogli ocrtati nekakav model, kao primjer svijetu, pa i nama, prije ćemo se sjetiti detalja, i to nezgodnih detalja, primjerice kako je Željezna Lady uskratila mlijeko djeci u školama i grubo se obračunavala s rudarima. Što bi to Hrvatska trebala raditi 400 godina pa da bi joj postalo – kao, ne daj bože, danas Engleskoj? Vidite kako su konfuzne te lekcije iz povijesti demokracije, ničemu vas zapravo korisnome ne nauče.

Zato bi trebalo biti dovoljno skratiti tih 400 engleskih demokratskih godina na jednom životnom vijeku primjerenijih dvadeset hrvatskih. Jesmo li u tih dvadeset hrvatskih godina demokracije (za urtu ljubiteljima ovakvih sintagmi treba naglasiti kako ima u nas i zagovornika teze da je i prije hrvatskog državnog osamostaljenja u Hrvatskoj bilo mnogo čega dobrog, pa i demokratskih tekovina!) postigli neki napredak, jesmo li nešto naučili, jesmo li naučeno uspijevali primijeniti, jesmo li uočavali pogreške i ispravljali ih, imamo li danas bolju i učinkovitiju demokraciju nego prije dvadesetak godina?

To su pitanja koja ne bi trebalo postavljati političarima, jer će oni uvijek izvrdati neki afirmativan odgovor. Trebalo bi ih postavljati građanima, za koje teorija uči da su subjekti demokracije, no praksa nekako uvijek okrene na to da su građani tek objekti demokracije; ako nešto po njih loše krene – onda građani čak ispadaju žrtve demokracije. Demokracija je zapravo u nas postala sinonim za mnoge druge riječi koje slično zvuče, ali znače vrlo različito. Recimo, za birokraciju. Pa zatim, za autokraciju. Za makinaciju, malverzaciju, takve stvari. A tu ne bi trebalo smjeti biti vrdanja. Demokracija znači vladavina naroda. Ništa manje od toga. Sve drugo smislili su oni koji demokraciju žele umanjiti ili oslabiti u svoju korist.

Zapravo demokracija ima samo dva doista suštinska problema, više teoretska, jer se u praksi čak i ona ustavima i zakonima zapisana i propisana rješenja izvrdavaju što se više može. Ta dva problema leže u dilemi: je li neka, bilo koja, odluka valjana ako ju podržava većina, ili samo ako ju podržavaju apsolutno svi. Proklamirani demokratski sustavi neće baš lako priznati ovu dvojbu, ali ipak se ne propušta propagandno istaknuti svaka situacija kada se rezultat nekog konkretnog demokratskog procesa približi apsolutnoj vrijednosti. Da nije tako, ne bi se, recimo, naglašavao vrlo visoki ishod referenduma o hrvatskoj državnoj samostalnosti; ili pak neki izborni rezultat koji pokazuje da se pobjednik po postotku osvojenih glasova značajnije odlijepio od onih iza sebe.

Ta dvojba najviše dolazi do izražaja kod poteza koji su vrlo velikom dijelu stanovništva na korist, ali su nekom razmjerno malom dijelu stanovništva na veliku štetu. Dvojba je još veća kada se gotovo iste stvari sagledavaju drugačije, eto primjera kod Plomina i Kaštijuna. Plomin 3 će nesumnjivo biti koristan za većinu građana Hrvatske, dok će za građane Istre biti štetan, a zapravo i suvišan. Kaštijun će nedvojbeno biti koristan za većinu građana Istre, dok će za građane dijela općine Medulin biti jako štetan. Zašto ta dva problema, ako ih sagledavamo kao „demokratske“ probleme, ne bi imala jednak tretman? Ako se traži referendum za Plomin 3, zašto se ne traži referendum i za Kaštijun? Međutim, ako je Plomin 3 državna stvar, ne bi li pravo izražavanja svojeg mišljenja trebali imati i drugi građani Hrvatske, a ne samo Istrijani? A o Kaštijunu i drugi građani Istre, a ne samo Medulinci? Nije li tada referendum siguran put ka potvrđivanju odluka koje neće biti od interesa upravo za taj mali ali najugroženiji i najpogođeniji dio stanovništva, zbog kojeg se referendum i raspisuje?

Doista bi nam trebalo 400 godina košnje trave samo da shvatimo kakva je bit ova dva problema, i koju je metodu najpoštenije odabrati za njihovo rješavanje. A vidjeli smo iz primjera, demokratska rješenja nisu uvijek i najpoštenija.

Pošalji mailom Ispiši


Novosti
PulaIstra
CrnaKronika
Sport
Kultura
Mozaik