Fleke

Dragi prijatelji, razmišljam po običaju o Hrvatskoj i Koreji dok čitam neku dosadnu filozofiju od pred tristo godina i gledam: stari filozofi u trvenju su vidjeli mogućnost. Neki su mislili da će nas trvenje suprotstavljenih sila uravnotežiti, a drugi pak da je neminovno da jedna strana pobijedi i da će samim time sve biti u redu. Ono što nisu mogli zamisliti bilo je društvo potpuno nezainteresiranih umornih ljudi koji se trvu samo sami sa sobom i sa zdravim razumom i alkoholom, a u društvenom su smislu njihovi snovi ravni kao palačinka i mnogo manje slatki. Očito ne čitam dovoljno davne pesimiste, moram se popraviti. Nama je, recimo, loše. Indeks sreće tvrdi da je Istrijanima i Primorcima malo bolje. Pa da, ostali smo donekle normalni (ali samo donekle) i to je dostignuće koje treba zabilježiti. Tamo se kralo neizdrživo puno, ovdje izdržljivije puno. Nijanse, nijanse. Naši političari smiju se dok kradu i pjevaju Europi, balkanski pak, tmurni i opaki, dok kradu pjevaju grobnicama i nožu. Razlika je, oćeš nećeš. Svako voli da ga pokrade vedriji i simpatičniji lopov. Jasno je to. I nije isto baci li mrvicu i tebi ili je gledaš preko bodljikave žice. A mladi? Došao ministar naš u Koreju, pa me pita kolegica koja ga je imala na engleskom predstaviti, smije li pročitati njegovu godinu rođenja. Ja se čudim, ne razumijem isprva u čemu je stvar, a onda me ona podsjeća: pa mlad je! Mladost je u ovom piramidalnom muškom sistemu nešto zazorno, nešto što upućuje na nedavniji ulaz u svijet moći, na manji broj veza i manji broj počasti i prava. Ja ostajem naivni Europejac i tvrdim: nije ministar lokalna operna primadona ili Aljoša Pužar, godine života ne mogu se tajiti, osim toga, navedene su u službenom životopisu. Malo je zabrinuta, ali pristaje. Zato studenti pristaju od prve, njima je bitno da je tip mlad, nekim curama je i zgodan, i jednom dečku, o tome me izvještavaju. Ja si mislim, čudni su putevi gospodnji i čudne stvari na čudnim mjestima drugačije djeluju. Čim skokneš na drugi kraj svijeta, sve ti se poremeti. Koristim priliku za demagogiju i velike govore: uvjeravam kasnije male slaviste da su i ovako mladi i skrušeni jednako pametni i sposobni. Iskreno, donekle je riječ o izmišljotini. Da su bili malo pametniji i sposobniji, ne bi gulili po Cesariću, zašto da si lažemo. Ipak, lažem da ih ohrabrim. Kažem im, učite taj glupi engleski prokleti molim vas, učite i hrvatski da ja dobijem lijepu plaću, ali engleski naročito, tako da plaću jednom dobijete i vi. Oni me gledaju pokunjeno, ne vjeruju. Teško mi je gledati dvadesetogodišnjaka čiji duh miruje jer nije blagoslovljen ni nutarnjom iskrom, a ni uvjetima. To je kao gledati pticu zarobljenu naftom. Ako je more jednom i oslobodi, nikada neće biti ona ista. A mnogi kad se rode, rode se u jako ljepljivom svijetu. I hrvatskih dvadeset i kusur godina takozvane slobode zalijepilo je krila mnogima. Gledam ih kako se po forumima kite slikama ustaških koljača i nacističkih "velikana". Ali svađaju se glupo, tromo, tupavo. Ponekad poželim zauzeti njihovu zločinačku stranu da im pokažem kako se svađa s našim drugovima, lijevim desperadosima supijanim, kojima je tupost ovih drugih jedina utjeha. Ljiga kapitalistička utopila je prave antagonizme i omogućila digitalno klafranje i drkaranje (da prostite) umjesto udara tijelom o tijelo. Povijest je složena stvar, rekao bi sigurno (da je znao književno zboriti) moj bižnono što ga je OZNA strijeljala već kao starca upravo zato što je bio poznati antifašist... ali kako su je tako ispeglali, bože moj, sve su se smrdljive fleke zapekle i ostale duboko...