Desnica i žensko pitanje

Neke se riječi jednostavno ne mogu prevesti, ostanu u izvornom jeziku i ne mogu nit' desno nit' lijevo. Kolijevka im je sudbina, a što je jezik stariji, to su riječi žilavije. Ulaziš u neki zabranjeni svijet koji je dostupan tek uz rješavanje cijelog niza kulturoloških, antropoloških, socioloških, ideoloških i ostalih problema koje nećemo nabrajati da ne bismo opteretili tekst. Da bi "označio" ženski dio svjetske populacije talijanski se jezik koristi dvjema riječima: donna ili femmina. Do kraja 13. stoljeća dobar dio talijanskog poluotoka koristio je riječ femmina, a nakon što je firentinski dijalekt postao talijanski književni jezik, ljudi, odnosno viši stalež koji se koristio književnim jezikom, prešao je na firentinsku riječ donna. Danas je femmina riječ koja se koristi kada se žensko pitanje tretira s nekakvog biološkog aspekta, a riječ donna koriste većim dijelom književnici, sociolozi, politolozi i njima slični pa se tako, primjerice, pitanje uloge i pozicije žene u društveno-političkom kontekstu i okruženju gradi koristeći se riječju donna. No, pored ovih razlika i značenja riječ donna koristi se i u vrlo specifičnim situacijama, odnosno riječ se iz govornog i pisanog područja premješta u sferu simbolike, u sferu viših značenja i vrijednosti. U nekim sasvim konkretnim situacijama riječ donna postaje pojam, postaje počasna titula, nešto što se ne da prevesti, nešto što pripada povijesti i kulturi talijanskog jezičnog miljea i ne može se objasniti izvan tog konteksta.Dakle, u talijanskoj komunikacijskoj praksi, u svakodnevnom govoru, kada je riječ donna povezana s određenim osobama, s određenim ženskim likovima iz talijanske povijesti i sadašnjice, ona postaje titula, počasni atribut koji je nedjeljiv od osobe koju ta titula krasi. Nedavno sam imao priliku razgovarati s prijateljima novinarima u Trstu i nekako smo se složili da svaki prosječni Talijan poznaje samo ili isključivo dvije varijante uporabe riječi donna u simboličke ili počasne svrhe.Prvo smo se osvrnuli na suprugu bivšeg talijanskog diktatora Benita Mussolinija, na gospođu Rachele Guidi (1890.-1979.) koju svi poznaju isključivo, samo i jednostavno kao Donna Rachele, žena diktatora, vođe naroda i fašističke revolucije. Titula je postala uvriježena za vrijeme diktature i nije bilo talijanskog podanika koji bi se usudio na drugi način osloviti suprugu Ducea! Donna Rachele je bila uzorita majka i supruga, primjer oživotvorenja rimskog ideala žene kao Domine - vladarice, gazdarice kuće ili zaštitnice i čuvarice kućnog ognjišta.Jadna Rachele Guidi morala je trpjeti teret slave, ali i česte vanbračne bjegove Benita, koji je, s druge strane, bio oličenje vrlina talijanskog čistokrvnog pastuha. Imao sam priliku, radeći jednu reportažu za naš list posvećenu rodnom mjestu Benita Mussolinija Predappiu, posjetiti Villu Carpenu, u kojoj je Rachele Guidi provela zadnje godine života okružena likovima neofašističkog pokreta i stranke koja je utemeljena u republikanskoj Italiji i koju je do smrti vodio poznati neofašist Giorgio Almirante, politički otac Gianfranca Finija, sadašnjeg najžešćeg oponenta Silvija Berlusconija.Čuvari izvornog fašizma, kojih u Italiji ima u popriličnom broju, pretvorili su kuću u muzej koji je izuzetno dobro posjećen, kao i grobnica Benita Mussolinija koja se nalazi na drugoj strani gradića Predappio u srcu pokrajine Romagne. Donna Rachele ostala je pojam žene u najvišem obliku i najvišem značaju, a uporabom desnice riječ donna uvriježila se u narodnom govoru, ostala je netaknuta pa i danas svi poznaju Donnu Rachele, dok za Rachele Guidi znaju tek povjesničari. Čuvarica ognjišta, majka i supruga koja je unatoč prijevarama znala čekati i dočekati muža, pobjedonosnog ili poraženog, uvijek dostojanstvena i čista poput svetice, majka Duceovih sinova Edde, Bruna, Vittorija, Romana i kćeri Anne Marije.Desnica njeguje te tradicije, ona voli ženu kao donnu, toplinu obitelji, spokoj vjere i snagu nacije. Donna Rachele bila je žena Ducea dok je Italija bila monarhija pa je dijelila žensku stranu državnog vrha s kraljicom Jelenom, kćerkom crnogorskog kralja, pa je i zbog toga fašizam za nju izmislio prigodnu titulu. Danas Italija poznaje drugu donnu, a radi se o Donni Assunti, ženi pokojnog lidera talijanskih neofašista Giorgia Almirantea koja je prava ikona talijanskih desničara, zaštitnica izvornog fašizma, veza između povijesti i budućnosti talijanske tradicionalne desnice koja ne voli, odnosno nevoljko trpi, parlament i parlamentarne igrice.Assunta Stramandinoli rođena je 1926. godine i nakon kratkog braka s jednim markizom vezala se za Giorgia Almirantea i ostala uz njega do smrti. Kad se nešto dogodi unutar desnice, kada se neka frakcija odvaja, kada se bivši učenici Almirantea, poput Gianfranca Finija ili Ignazia La Russa sukobljavaju za prevlast, svi hrle Donni Assunti. Novinari traže razgovor, mali komentar, sud koji ima uvijek težinu. Donna Assunta je pojam žene u kulturi desnice, počasna titula koja predstavlja kontinuitet između povijesti i sadašnjosti, ona je zaštitnica neofašističkog ognjišta.Dan kada je Gianfranco Fini raspustio staru neofašističku stranku Movimento sociale, koju je utemeljio Giorgio Almirante i ušao u koaliciju s Berlusconijem, Donna Assunta odrekla se nevjernog političkog sina i oštro stala uz bok čuvara izvornog neofašizma. I danas čuvarica ideološke čistoće svako toliko oštro kudi bivše pripadnike republikanskih crnokošuljaša i podsjeća na izvornost: Donna Assunta ili fašizam utemeljitelja. Supruge talijanskih predsjednika Republike, koji su se izredali na toj dužnosti od davne 1946. godine pa do danas, ostaju tek gospođe, la signora Napolitano, la signora Ciampi, la signora Pertini...Supruga Silvija Berlusconija, Veronica Llario, nije nikad napustila djevojačko prezime kao prava ikona demokratskih običaja i demokratskih ognjišta.