Dobro jutro?

Dragi prijatelji, dok se stvari u Hrvatskoj nakon dvadeset godina agonije konačno survavaju prema dnu pod vodstvom vlade koja od prvog trenutka, a naročito sada, nema puni demokratski legitimitet, ja razmišljam o darovima koji su me zapali i razmišljam zašto uvijek kukumačem i cendram, kad znam da ne bih smio. Suvremeni čovjek polazi od sebe i u tome je često najveći problem. Ono što je, međutim, još veći problem, to je odbijanje tog čovjeka da pođe u sebe. Nesamozapitkivanje je poprimilo razmjere pošasti. Ja to pripisujem dosta banalnim razlozima: svojevrsnim horror vacui porivom našeg vremena (strah od praznog prostora, kako kunsthistoričari vole nazivati drevnu potrebu da se ornamentom ili nekim drugim vizualnim sadržajem ispuni i najmanji djelić slike). Praznina kućnog zraka bez dostatnog elektromagnetskog zračenja i šumova na koje su nam prenadraženi mozgovi navikli, odmah se ispunjava paljenjem televizora. Kažu ljudi: tako se osjećam manje samim. Čak i za cigaretu neke reklame vele: s cigaretom nisi sam. I tako sve neki napad na samoću i samoslušanje u interesu uronjenosti u tupost spektakla i zataškavanje osjeta. A samoća je, kad nije pretjerana do osamljenosti, veoma ljekovita i jedan je od bitnih resursa za uravnoteženje i čovjeka i kulture i politike. Lijepo je biti sam i saznati kako si. Ja svoju samoću jutros trošim na gluposti: gatam sam sebi iz taloga kave, iz fundaća, kako bi rekli moji. I što vidim. Hm... očito je (!) da se na dnu šalice pokazuje raskriljeni zmaj s roščićima koji se letom otiskuje od sablasnog stabla, svojevrsnog baobaba s korijenjem u zraku, a na leđima mu je carska kruna... Naravno, ne pada mi na pamet demonologija i povijest simbola. Jasno je da sam to ja (uostalom, zmaj je prilično nezgrapan i debeo), a da je korijenje u zraku izvrnuta Hrvatska. Taman sam se poveselio dobrom znamenju krune, odlučih okrenuti šalicu da vidim ima li nešto što mi je promaklo. Kad tamo, sami oblaci tmurni, ništa se ne da razaznati. I da stvar bude gora, kako sam obrtao šalicu jedna se još neprosušena kapljica kave odvojila od ruba i pomela, da, pogađate: pomela baš krunu! Pa kakve sam sreće s tom kavom i tom krunom, jasno je da me ne čeka titula Mister Korea... jesenti sudbinu... Tako mi i treba kad jutrom ločem kavurinu umjesto da vozim svoj sobni bicikl prekriven prašinom... Lijepo kažu na stranicama Udruge katoličkih intelektualaca (i to, zamislite, postoji!) da je jutro vrijeme samospoznaje, jer je večer zamućena umorom i brigama. Možda se zbog jutarnje samospoznaje muškarcima seksa ujutro, a ženama navečer. Jer muški žele dotaknuti svoju majmunsku samobitnost, a žene zamutiti ono što ih ko reproduktivke zarobljava još od pada matrijarhata i umutiti ljubav - jedinu ideologiju čijim učincima donekle upravljaju, te proširiti biološki nadzor nad majmunskom pohotom muškarca na čitav dan, sve do njegovog povratka s mamutovim mesom. Šalu na stranu, nadam se da su vam jutra dobra, dragi prijatelji. A po jutru se poznaje dan, rekli bi naši stari. U Primorju i Istri nekad se još kaže onima koji »kasno pale«: »Dobro jutro zapolne!« Pa nek je i popodne, nek je i večer, samo da nam napokon svima svane i »upali«...