O vodi na talijanski način

Italija je zemlja čudesa. Ne prođe dan, a da te netko ili nešto ne iznenadi: posljednje osobno otkriće veže se za kuće o vodi (case dell' acqua) ili, bolje, kuće za vodu. Prva je izgrađena 1998. godine, a danas ih ima na desetine u gotovo svim manjim mjestima koja okružuju veliku milansku metropolu u regiji Lombardia. Radi se o nešto složenijoj varijanti gradskih ili mjesnih «špina» poput, primjerice, onih na kojima su se do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća (možda i duže) opskrbljivali Pazinci. Kućica je u obliku neke seoske čekaonice za autobus zaštićena krovom, a u njoj rupa s pipom u koju se položi 1,5-litarska plastična boca i puni se vodom iz gradskog vodovoda (svaka osoba ima pravo na dvanaest litara vode dnevno). Građani dotičnog mjesta ili okruga opskrbljuju se bedžom koji mjesečno košta dva eura i kojim se, na principu magnetske kartice, otvara gradska «špina». U mjesto Abbiate Grasso nedaleko od Milana iz kuće za vodu građani dnevno odnesu u prosjeku do 5.400 litara pitke vode koja zamjenjuje vodu u boci koju možete kupiti u dućanu. Uzgred, Italija je europska zemlja u kojoj se najviše konzumira voda u bocama, građani dan-danas ne vjeruju kvaliteti vode iz gradskih vodovoda (tek se svaki treći Talijan koristi vodom iz vodovoda). Velike multinacionalne kompanije koje monopoliziraju tržište pitke vode u Italiji ostvaruju ogromne profite, jer jedna litra vode u boci stoji tisuću puta više od litre vode iz vodovoda.Javna poduzeća koja upravljaju vodovodima u regiji Lombardia osmislila su kuće za vodu upravo da bi potaknula potrošnju domaćinstava, a u tu svrhu kod svake kućice postavljena je tablica koja navodi sastojke vode, koncentraciju raznih minerala da bi se zorno predstavila kvaliteta. Dakle, svaki dan ljudi čekaju strpljivo u redu da bi napunili boce pitkom vodom i nekako simbolički obnavljaju pomalo zaboravljenu sliku svakodnevnice naših predaka koji su daleko više cijenili važnost vode. U općini Cinisello Balsamo u milanskom predgrađu u svakom stambenom bloku u kojemu živi od 150 do 200 obitelji postavljena je kućica za vodu i to u unutrašnjem dvorištu gdje se klinci igraju, starci odmaraju, a domaćice pune boce friškom pitkom vodom za ručak i večeru.Povratak izvorima života? Tradiciji? Zajednici s izraženijim primjesama ljudskosti? Voda kao novo-staro sredstvo ili posrednik u socijalizaciji? Sve to stoji, ali sve to valja uklopiti, kao i obično, u politički trend koji trenutno vlada Italijom jer kuća za vodu predstavlja odgovor na politiku koja je definitivno, radikalnim zakonskim zahvatom iz 2009. godine, premjestila vodu iz sfere javnog dobra u sferu tržišta. Voda je postala roba koja je podložna zakonima tržišta.Naime, tim zakonom koji je izglasan u parlamentu javna poduzeća koja upravljaju vodovodima morat će se privatizirati: općine, pokrajine ili regije moći će raspolagati s najviše 40 posto dioničkog paketa dok će ostatak, uz preuzimanje svih upravljačkih funkcija, prijeći u privatne ruke. Prvi blaži zakon o privatizaciji upravljanja vodom donesen je već 1994. godine, ali su tada jedinice lokalne samouprave zadržale većinski paket, a sad se stvar mijenja, voda prelazi u privatne ruke. Liberalistička logika koja stoji iza tog zakona privatizacije je jednostavna: javni sektor nije sposoban racionalno upravljati vodovodima, ostvaruje velike gubitke, spor je i nema pravi uvid u ulaganja, a sve su to osobine koje krase privatnika koji je simbol racionalnosti. Pitam se glasno: ako država i njezine lokalne emanacije nisu sposobne upravljati temeljnim potrebama građana, ako sustavno provode privatizaciju vode, školstva, zdravstva, njege staraca i osoba s invaliditetom, čemu onda one služe? Koja im je uloga? Čemu služi politika?Dakle, privatnik će bolje i racionalnije upravljati, a politika je tu da poslužuje interes kapitala koji će, kad je privatizacija vode u Italiji u pitanju, u idućih deset godina ostvariti profit od nekih deset milijardi eura. Jedan je ekonomist napisao da se maksimalizacija profita ostvaruje smanjenjem ulaganja i povećanjem cijena usluga: u zadnjih deset godina, pod utjecajem prve faze privatizacije iz 1994. godine, godišnja ulaganja u vodovodne sustave pala su s dvije milijarde eura na tek sedamsto milijuna eura dok je cijena kubičnog metra vode za domaćinstva zabilježila porast od 61,4 posto. Do 2020. godine godišnja potrošnja vode u Italiji zabilježit će porast od 17 do 20 posto, a cijena kubičnog metra porast će za dodatnih 26 posto pa je jasno kolika će biti dobit poduzetnika.Prema tim podacima, teško je prepoznati blagodati upravljanja privatnika javnim resursima, a jedino što možemo zaključiti je da je privatizacija dokaz slabosti, neprimjerenosti politike koja se danas, očito, bavi samom sobom jer je sve ostalo prepustila kapitalu. Ovakva razmišljanja nemaju nikakve veze s ideološkim predznacima: pobornici i protivnici privatizacije vode nalaze se jednako kako s lijeve, tako i s desne strane, uostalom vlada ljevice prva je započela s privatizacijom sustava javnih poduzeća (danas su svi odreda postali dionička društva) koja su upravljala komunalnim poslovima talijanskih gradova.Protivnici privatizacije tvrde da je voda javno dobro, da ne smije postati predmet profitne spekulacije i da se dosad djelomična privatizacija vodovoda pokazala kao neučinkovita jer se sve manje ulaže dok cijene sve više rastu. Danas se u Italiji odvija kampanja prikupljanja potpisa građana kako bi se referendumom pokušao stopirati zakon iz 2009. godine koji je već postao djelatan. Protivnici privatizacije navode primjer Francuske koja je privatizirala upravljanje vodom već 1984. godine u vrijeme Jacquesa Chiraca.Naime, danas je Pariz odlučio vratiti upravljanje vodovodom u javne ruke uz obrazloženje da su cijene porasle, a usluga ostala ista, da je voda postala izvor korupcije i bezakonja. Gradonačelnik Pariza izjavio je da će oduzimanjem prava privatnika na upravljanje vodom grad u deset godina uštedjeti trideset milijuna eura, a tim putem idu i Lyon, Toulouse i ostali francuski velegradi. Čudnog li liberalizma koji, između Rima i Pariza, samog sebe kudi i diže u nebesa!