Dam ti, da mi daš

Dragi prijatelji, ovih dana u modi je davanje s visine. Bogataši izlaze u javnost s pričama o tome kolikih će se para odreći u korist sirotinje. Brojke izgledaju kolosalno, milijarde se vrte i prevrću ko masne palačinke u rukama spretnog kuhara i koga zapadnu nasitit će se vrlo lako. Ne znam što da mislim o svim tim bogatašima koji se odriču milijardi. S jedne strane, lijepo je da vraćaju ono što su prethodno uzeli. Kao kad dijete drugom djetetu u zanosu igre otme igračku, pa ga majka prekori: "Marčelo, vrati Luciji lopaticu!" S druge, licemjerno je o tome trubiti, pa čak i u svrhu reklame za davanje drugih. Ne mislim, dakle, da su ti ljudi stvarno stvorili te pare, premda su se jamačno dobrano pomučili da ih "stvore", oplode i umnože. Kapitalist doduše može svojim operacijama akumulirati novac, može nekom kreacijom potaknuti njegovo gomilanje, ali u biti se ipak radi o razmjeni. Sakuplja se ekstrakt nečijeg rada, esencija nečije šoping-opsesivnosti, destilat neke uništene rijeke ili šume: kapitalist raspolaže iscjeđevinama svijeta, ludog, umornog i još uvijek podosta gladnog. Zato meni nije baš jasno kako u globalnim razmjerima tretirati ovu igru bogatih, govore europskih prinčeva i nasljednika kolonijalnih carstava o tome kako treba spasiti džungle, jalova natezanja najbogatijih hoće li dopustiti polubogatima da zagađuju sami sebe u želji da postanu bogati. I jedni i drugi brane siromašnima da svojim tijelima i svojim pričama zagađuju savjest elite. A mrljice koje se tu nađu oprat će milijarde, većinom prebijene s poreskim olakšicama. To je vrhunac neoliberalnog ludila. Umjesto socijalne države koja po džepu dere moćne da bi preusmjerila nemoćnima, postoje kvazidržave (svojevrsne agencije za zaštitu poslovanja oboružane starim nacionalističkim pričama i atomskim oružjem), a bogataši će sami učiniti svijet boljim i raspodijeliti bogatstvo tamo gdje se njima sviđa. Ne treba dvojiti o tome da će mnogo dobra biti učinjeno i da će mnoga sela biti spašena, napojena, nahranjena, opismenjena. Ipak, teško se oteti starom zadahu kolonijalnog divljanja s isukanim oštricama, svetim knjigama i figom u džepu. I moji Korejci, marljivi i ponosni, ali stoljećima frustrirani vazalstvom i kolonijalnim podaništvom, taj divan i ljubak plod genetske mješavine južnih Azijata, Han Kineza, Mongola i još koječega, tješe se poput Hrvatina kojekakvim nacionalističkim doskočicama i idejom bogataškog dobrovoljnog milosrđa. Spašavaju neko siromašno pleme u indonezijskoj prašumi, a pleme za uzvrat uči hangul - korejsko pismo. Indonezijska vlada priznala ga je za službeno pismo tog plemena. Ne moram vam niti reći: ako se pripadnik tog plemena ikad nađe, ma kako to malo vjerojatno bilo, recimo u Engleskoj, ili čak u nekom drugom dijelu Indonezije, bit će jednako nepismen kao i ranije. Eto, kako je to lijepo. Evo ti kruha (tj. riže), a usput i malo kulture...dobro će ti doći... A, nećeš? A onda ćemo i rižu malo preusmjeriti... Hrvati su još veći biseri: mi u posljednje vrijeme sami sebe koloniziramo mješavinom tzv. tisućljetnog identiteta (šupljeg poput cjedila) i ignorantskog kopiranja i navučenosti na strane linije (tjelesne, kreditne, modne...). Tzv. neovisnost koja se najljepše očituje u dubinskom dužničkom ropstvu, ta "povijesna zbiljnost" a bez kulturnijih kolonizatora (poput Austro-Ugarske) teško je probavljiva...predugo nas već nitko ne pokušava doista opismeniti, a posljedice su pogubne.