Gdje i kako odmarati?

Ljudi putuju na odmor: evo, tek je završen masovni egzodus za ferragosto (talijanska varijanta blagdana Vele Gospe). Na televiziji se vrte snimci kilometarskih kolona na autocestama, svaki dan novi bilten o prometnim nesrećama i potresne slike smrskanih automobila, kamiona, autobusa, a uz njih druga strana medalje: plaže pune kupača, noćni život koji pokušava barem donekle imitirati provode poznatog premijera susjedne nam države. Većina se ljudi odmara i zabavlja, to je dio godišnjeg rituala, nema tu ničeg lošega, osim što je danas sve teže odvojiti nešto novca da bismo se poput ostalih uklopili u veliku priču turizma. Što je turizam? Način provoda, zabave, odmora i novih spoznajnih iskustava koji pretpostavlja putovanje. Da bi netko bio turist neminovno mora putovati, udaljiti se od kućnog praga bar toliko da bi mogao na kraju prijateljima ispričati priču koja će izdržati njihov sud. Očito, možete se odmarati, dobro se zabaviti i nešto novo naučiti a da ne mrdnete iz kuće, ulice ili grada u kojem stalno boravite, ali to nema veze s turizmom. Suština je u putovanju, u privremenoj promjeni mjesta boravka: putujemo autom, vlakom, autobusom, avionom, brodom, motorom, biciklom… što dalje od svakodnevice, dosade, mediokriteta, od ubitačnog prosjeka. Nažalost, većina bjegova neslavno završava jer na kraju postajemo žrtvama masovnog turizma, što znači da smo prešli kilometre da bismo opet pored nas pronašli susjeda-blizanca možda druge boje kože ili jezika, ali koji jede, pije, pleše i razmišlja na jednak način. Bio sam nedavno u jednom supermarketu u predgrađu Rovinja: sve same nepoznate face, turista na sve strane, kupuju na jednak način iste proizvode koje imaju doma, čekaju na blagajni, žale se na cijene, važu, pipaju, čeprkaju. Pitam se znaju li gdje su se privremeno nastanili, o čemu razmišljaju dok šeću rivom ližući sladoled? Turizam je biznis i ne treba se okomiti na izvor prihoda, jedini koji još nije potonuo unatoč velikoj krizi. Moramo priznati da bismo bez turizma svi mi daleko teže dogurali do kraja godine. Turizam kao gospodarska aktivnost postao je znanost, treba dobro proučiti kako maksimizirati profite, kako izvući što više novca od gosta - mislim normalno na zadovoljnog gosta koji će se iduće godine vratiti. Prije nekoliko dana talijanska državna televizija RAI objavila je zanimljivu reportažu o turističkim destinacijama na kugli zemaljskoj u kojima se Europljanin/Talijan s prosječnom mirovinom od nekih tisuću eura može skloniti i živjeti na visokoj nozi uz mjesečni trošak od 600 do 800 eura: ta se turistička naselja nalaze na rubnim područjima Zemlje, pripadaju tzv. Trećem svijetu, od Latinske Amerike pa do Azije. Sumnjam da se Hrvatska nalazi na tom popisu zemalja za zlatni bijeg. Novinar koji je pripremio priču zaključio ju je vrijednom preporukom: prije nego što odlučite odseliti, dobro razmislite, jer vam mali komarac, tropska zmija, otrovna ribica, prečeste kiše, teška vlaga ili pak složena kultura domorodaca mogu pokvariti koncepciju i san. Seoba u sklopu masovnog turizma događa se i avionom; u nekoliko sati letenja čovjek prijeđe deset i više tisuća kilometara. Avion je provjereno sredstvo bijega iz svakodnevnice, uz važnu opasku: dok njime letimo percipiramo tek vremenski pomak, prostor nestaje jer ga mlažnjak proguta. Putujemo od aerodroma do aerodroma te od aerodroma do hotela i plaže brzinom vjetra, nošeni krilima i provjerenom organizacijom agencije koja upravlja svijetom kao globalnim selom, i to doslovce: nakon deset tisuća kilometara naći ćemo isti hotel, isti namještaj, istu hranu, isti način provoda… Pokojni talijanski novinar Tiziano Terzani (1938. - 2004.) napisao je zanimljivu knjigu, nastalu kao rezultat njegova osobnog iskustva seljakanja aerodromima, odnosno zemljama Dalekog istoka. Naime, 1976., dok je izvještavao iz Hong Konga za njemački tjednik Der Spiegel, susreo se s jednim kineskim vidovnjakom koji ga je, među ostalim, upozorio da tijekom cijele 1993. godine mora izbjegavati letenje avionom jer će za njega svaki let biti smrtno opasan. Krajem 1992. Terzani se odlučio na razgovor s urednikom, ne bi li mu objasnio odluku da poštuje proročanstvo kineskog vidovnjaka. Iskreno, rad dopisnika s Dalekog istoka nezamisliv je bez brzog kretanja avionom iz jedne u drugu državu. Urednik ga je na to upozorio, no na kraju je ipak pristao ugoditi hirovitoj odluci novinara. Terzani će tako cijelu 1993. godinu provesti putujući vlakom, autobusom i brodom, od Kine pa do Vijetnama, Laosa, Indije, itd. Tjednik će Terzanove originalne reportaže uredno objavljivati, uz zavidno zadovoljstvo čitatelja, a autor će na kraju svega 1995. objaviti knjigu pod naslovom "Un indovino mi disse - Vidovnjak mi je (pro)rekao". U uvodniku će zapisati da je tijekom 1993. godine napokon zbilja upoznao svijet u kojemu se godinama vrtio od aerodroma do aerodroma, od hotela do hotela, od palače do palače, od presice do presice. Terzani veli da je zahvaljujući proročanstvu kineskog vidovnjaka otvorio oči i progledao. Uzgred, 20. ožujka 1993. jedan helikopter Ujedinjenih naroda pao je u Kambodži dok je prevozio petnaest novinara: među njima je bio i novinar Der Spiegela koji je privremeno preuzeo mjesto Terzanija, i u toj je nesreći preminuo. U Italiji je prije desetak godina utemeljena udruga koja se bavi promicanjem odgovornog turizma (Associazione italiana turismo responsabile), a članovi tvrde, među ostalim, da se pri svakom putovanju čovjek mora pripremiti jer treba biti svjestan vlastitih postupaka i izbora, da ne bi na kraju brkao kulen s pršutom, ciple s lubinom, Istru s Dalmacijom, otok s poluotokom…