Crni val

Dragi prijatelji, čitam kako Kina izbija na drugo mjesto svjetskih gospodarskih velesila i razmišljam o dobro mi poznatim istočnoazijskim industrijskim pustarama, spaljenim, sažganim zemljama nastanjenim jeftinom radnom snagom. Ipak, pobune i zahtjevi za povećanje plaća sve su uobičajenije. Zato već razmišljam kamo će se nakon Kine sliti blatna bujica svjetskog robovlasničkog kapitalizma. Mislim da će taj novi prostor spaljivanja za nekoliko desetljeća u prvom redu biti subsaharska Afrika.I gle, upravo se Kina tamo sve više javlja kao investitor, kreator i suvlasnik lokalnih resursa. Ništa čudno. Kažu nam, s druge strane, da Sjedinjene Američke Države, premda još zadugo prve na listi, već poprilično rikavaju. Zanimljiv je to proces i treba vidjeti kamo će koga dovesti. A mi? Gdje smo u tom procesu mi? Na ovo pitanje postoji dosta vulgarnih odgovora, većinom onih koji uključuju spominjanje bliske rodbine, spolnih organa i tome sličnih udarnih kombinacija. Vlada je novim zaduživanjem kupila malo vremena s penzićima i svima koji vise na proračunu i fondovima, ruski požari podigli su cijenu pšenice. Hoće li seljacima i penzićima osjećaj sigurnosti potrajati do izbora? To se sve pitam dok s pogledom u neko zelenilo uranjam u još uvijek plavi Jadran. No onda, na svoj užas, neuspješno pokušavam, kao nekoć, spaziti neko živo stvorenje. Na žalost, na plažama moga djetinjstva više ih nema. Za more kažu da je čisto, zaboli su plavu zastavu, ali ja ne mogu pronaći ni kozicu, ni priljepka, ni pedoča, ni petrovo uho, dno je golo poput bazena, čak ni onih ružnih smeđih algi koje ranije nisam volio nema, nema ni morske salate, nema glavoča, nema rakovica, nema sipa ni crvenih meduza. Svih se njih dobro sjećam, ali ih sada nema. Vjerojatno im je more prečisto. Kao demokracija, kao politička korektnost, kao uloga domovinskog rata, zahvalnosti ovog onog, kao sjajni broševi tupastih političarki, kao osmjeh Ive Sanadera. Čisto, sve čisto, pročišćeno, filtrirano, omeđeno mrežama i plutačama, opremljeno ozvučenjima, skuterima, gliserskim padobranima, jahtama i sporojurećim gumenim bananama, more je doživjelo svjetlost novog doba, spaljeno od otrovne i bučne čistoće. Za to vrijeme, dosadni sporovozeći turizam povukao se pred masovnom dernjavom. Nekoć, kad bi se turisti derali dolazio bi milicajac da vidi zašto se deru, sad bi bila vijest da se netko prestane derati. Ja se tu ko fol odmaram i tražim pužiće, svoje skoro-pa-imenjake i crvene meduze s kojima donekle dijelim politička uvjerenja i kozice koje volim i kad mi grickaju noge i kad se smire u kakvom rižotu...ali ne, nema nikog više ovdje, osim teških konja, onih iz "konjskih snaga" što bruje i zuje, cviče i vrište, pile i stružu valovima kao jedna velika pilana koja more reže u triješće dok se plava zastava vijori nad plastičnim pomidorima primitivaca i blesana. Pužići moga djetinjstva i sva ta živahna družina, to su valjda bile sve neke manjamerde, a sad su od svih vrsta koje vole i traže drek, ostali samo Hrvati i njihovi gosti. Zvali su me nedavno na neku zabavu. U pozivu je stajalo da će biti bazen i baklje i (doslovce je tako pisalo) da će sve biti kao na filmu...Nisam se odazvao, a i zašto bih: bazen su već napravili od moje stare plaže, baklje će imati oni koji ne budu mogli platiti struju, a to da je čitava stvar poprilično filmska, tu se slažem. Samo ne znam je li talijanski neorealizam ili francuski crni val...